Ukoliko čovjek prekine post iz opravdanog razloga i taj razlog u toku dana nestane, mora li se tokom ostatka dana sustezati od hrane i pića?

Ne mora se u tom slučaju sustezati od hrane i pića jer je post prekinuo na temelju šerijatskog dokaza. Naprimjer, šerijat onom čovjeku koji ima prijeku potrebu da uzme određeni lijek dopušta uzimanje lijekova; pošto ga uzme, on pokvari post, i svetost tog ramazanskog dana ne važi za njega jer mu je bilo dozvoljeno da u tom danu prekine post. On mora napostiti taj dan, ali se ne mora, jer bi to bilo posve beskorisno, ostatak dana sustezati od hrane i pića. Evo za to još jednog primjera: ugledao si davljenika a postiš i žedan si te si zaključio da ćeš nesretniku moći pomoći jedino ako se napiješ vode – u tom ćeš slučaju prekinuti post, pomoći davljeniku, a nećeš se ostatak dana sustezati od hrane i pića. (Obrazloženje smo naveli.) A hoćemo li od bolesnika zahtijevati da jede i pije samo onoliko koliko mu je potrebno, to jest kad ogladni, odnosno kad ožedni? Nećemo to od njega zahtijevati zato što je, kako smo to rekli, post prekinuo na temelju šerijatskog dokaza. No u posve suprotnoj situaciji, to jest kad čovjek bezrazložno prekine post, dužan je sustezati se od hrane i pića, to više jer je svetost tog dana ramazana skrnavio nemajući za to šerijatsku dozvolu. On, usto, mora napostiti taj dana ramazana. A Allah, dželle šanuhu, opet, najbolje zna.

Šejh Muhammed b. Usejmin