Da li je tačno da se ne negiraju pitanja o kojima postoji razilaženje među učenjacima?

Pitanja o kojima su se učenjaci razišli su u granicama idžtihada, i ona nemaju nedvosmislen  valjan šerijatski dokaz, kao što nema ni dokaza kojim bi se jednom mišljenju dala prednost nad drugim. Uslov je, također, da je razilaženje u mišljenju među poznatim imamima. Kada se radi o ovakvim pitanjima, čovjek treba paziti da ne reaguje žestoko prema ljudima, jer su to obično pitanja ogranaka Šerijata. Primjeri ovakvih pitanja su: učenje bismille naglas u namazu, učenje za imamom, sjedenje savijenih nogu nakon dvorekatnog namaza, vezanje ruku nakon vraćanja sa ruku’a, broj tekbira na dženazi, dužnost davanja zekata na med, voće i povrće, prekidanje posta hidžamom (puštanjem krvi), i sl.

Međutim, ukoliko razilaženje nije čvrsto utemeljeno i ukoliko se suprotstavlja jasnom šerijatskom dokazu, onda je dužnost pokušati to ispraviti, kao što je slučaj u pitanju smirivanja u namazu ili neophodnosti predavanja selama kako bi se namaz završio i sl.

Ukoliko je razilaženje u nekom od akaidskih pitanja, kao što je pitanje Allahovog, subhanehu ve te’ala,  uzdignuća iznad ‘Arša, stvaranja djela koja čine ljudi, smatranja ljudi kafirima (nevjernicima) zbog grijeha koje čine, vrijeđanja ashaba Allahovog, dželle šanuhu, Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, pripisivanja početka Uzvišenom, pretjerivanja u ljubavi prema Aliji – Allah neka je njim zadovoljan –  njegovoj porodici i potomcima, isključivanja dijela iz pojma imana, poricanja kerameta, zidanja nad kaburovima, klanjanja kod njih, i  mnogo drugog, onda se treba negodovati i pokušati spriječiti  onoga ko to čini. U svim ovim pitanjima imami su se složili sa stavovima selefa (prvih generacija), a odstupanje od ovoga je nastupilo tek kasnije od strane onih koji su bili skloni bid’atima (novotarijama u vjeri). Allah najbolje zna.

Ibn Džibrin, “El – lu’lu’ul – mekin fetve Ibn Džibrin”, str.296-297

preuzeto sa stranice http://www.minber.ba