OTKUDA KOD NAS PRAKSA ZAKLINJANJA NEČIM MIMO ALLAHA

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuh.

Propisano zaklinjanje

Vadžib je onome ko se zaklinje da se zakune Allahom ili nekim drugim Njegovim imenom ili svojstvom.

Dokaz za to je hadis koji prenosi Abdullah ibn Omer, radijallahu anhuma, a kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sustigao Omera sa grupom ljudi, a Omer se zaklinjao svojim ocem, pa ih je zovnuo Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao: “Zaista vam Allah zabranjuje da se zaklinjete vašim očevima, pa onaj ko se kune neka se kune Allahom ili neka šuti”.

Onaj ko se zakune Allahom, nekim drugim Njegovim imenom ili nekim od Njegovih svojstava, Kur'anom ili Mushafom (misleći na Allahov govor a ne knjige u kojima je zapisan) da će nešto uraditi ili da neće uraditi, a zatim to prekrši, tj. ne ispuni zakletvu, dužan je učiniti kefaret. Dokaz za to je 89. ajet sure El-Maide, a detalji propisi kefareta zakletve su tema za sebe.

Zaklinjanje nečim mimo Allaha

Nije dozvoljeno zaklinjanje sa nečim drugim mimo Allaha (Njegovih imena i svojstava) jer to predstavlja širk. Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko se zakune sa nečim mimo Allaha učinio je kufr ili širk”. Bilježi ga Tirmizi, Ebu Davud, Ahmed i Hakim, a vjerodostojnim ga ocjenjuju Hakim i Albani. S tim da ovaj širk i kufr ne izvode onoga koji se tako zakune iz Islama jer predstavlja mali širk i mali kufr.

A od dokaza koji ukazuju da zaklinjanje nečim mimo Allahom i Njegovim imenima i svojstvima nije veliki širk koji izvodi iz vjere su vjerodostojne predaje u kojima je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, čuo u više navrata od nekih ashaba da se zaklinju sa nečim mimo

Allaha pa ih je ukorio i zabranio im to, a da je to bio veliki širk ili veliki kufr koji izvode iz Islama naredio bi im da ponovo prime Islam.

Takođe, nije dozvoljeno zaklinjati se Poslanikom, životom, djecom, emanetom, K'abom i slično. Kaže Ibn Abdulberr da je na ovome idžma učenjaka.

Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Nije od nas ko se zakune emanetom”. Bilježi ga Ebu Davud, Ahmed, Hakim i Ibn Hibban, a vjerodostojnim ga ocjenjuju Hakim i El-Munziri.

Onaj ko se zakune sa nečim mimo Allaha i Njegovih imena i svojstava nije dužan učiniti kefaret jer mu je zakletva neispravna, osim da kaže LA ILLAHE ILLELLAH kako bi se tim riječima otkupio za mali širk koji je izgovorio riječima (a što je došlo u hadisu mutefekun alejhi). Dozvoljeno je zaklinjati se Kur'anom i Mushafom ako se misli na Allahov govor, jer je Allahov govor Njegovo svojstvo, a ne na knjigu u kojoj je zapisan Allahov govor.

Argumenti koji ukazuju na zabranu zaklinjanja nečim mimo Allaha

Nije dozvoljeno zaklinjanje sa bilo kojim Allahovim stvorenjima, ni vjerovjesnikom ni poslanikom, niti K'abom, emanetom, sabljom, nebesima, djecom i životom niti nečim sličnim ma koliko to čime se kune bilo vrijedno. Na ovom stavu su skoro svi učenjaci ovog Ummeta od onih učenjaka čije se mišljenje uzima u obzir. Mnogi učenjaci prenose da je na ovom stavu idžmau učenjaka. Međutim, prenosi se neprihvatljivo i neosnovano razilaženje po ovom pitanju, tj. dozvola zaklinjanja sa Vjerovjesnikom, sallallahu alejhi ve sellem.

S tim da ovaj stav nema ni osnova niti dokaza ili preciznije rečeno on je batil jer je oprečan idžmau učenjaka kojeg prenosi Ibn Abdulberr a koji je prethodio ovom stavu, takođe ovaj stav dozvole je oprečan vjerodostojnim hadisima koji su prenešeni po ovom pitanju. A ono što neki učenjaci govoreći o ovom pitanju kažu da je mekruh zaklinjanje sa nečim mimo Allaha, treba znati da se ovaj kerahijet (pokuđenost) mora nužno protumačiti kao kerahijetut-tahrim, tj. kerahijet u značenju zabrane, i to iz razloga što na to ukazuju šerijatski tekstovi s jedne strane, a sa druge što time nastojimo sačuvati lijepo mišljenje o tim učenjacima.

Od hadisa koji ukazuju na zabranu zaklinjanja nečim mimo Allah su sljedeći:

– Hadis koji prenosi Abdullah ibn Omer, radijallahu anhuma, a kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sustigao Omera sa grupom ljudi, a Omer se zaklinjao svojim ocem, pa ih je zovnuo Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao: “Zaista vam Allah zabranjuje da se zaklinjete vašim očevima, pa onaj ko se kune neka se kune Allahom ili neka šuti”.

– Hadis od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, mutefekun alejhi (tj. bilježi se u dva Sahiha) da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko se zakune i kaže u svojoj zakletvi ‘Tako mi Lata i Uzze’, neka kaže LA ILLAHE ILLELLAH”.

Smisao izgovaranja LA ILLAHE ILLELLAH od strane onoga ko se zakune nečim mimo Allaha je što je to vrsta širka pa je njegov kefaret izgovaranje riječi tevhida kako bi se otkupio od izgovorenih riječi u kojima ima širka.

– Hadis od Ibn Omera, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko se zakune sa nečim mimo Allaha učinio je kufr ili širk”. Hadis bilježe Tirmizi i Hakim sa vjerodostojnim senedom.

– Hadis od Burejde ibn Husajna, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nije od nas ko se zakune emanetom”. Bilježi ga Ebu Davud, Ahmed, Hakim i Ibn Hibban, a vjerodostojnim ga ocjenjuju Hakim i El-Munziri.

– Hadis od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nemojte se zaklinjati vašim očevima, niti vašim majkama, niti kipovima, niti se kunite Allahom osim kada istinu govorite”. Bilježe ga Ebu Davud, Nesai, Ibn Hibban i Bejheki, a vjerodostojnim su ga ocijenili Albani i Šuajb Arnaut.

Oni koji dozvoljavaju zaklinjanje sa nečim mimo Allaha, čiji stav je batil, to dokazuju sa dodatkom u hadisu koji je došao u Muslimovom Sahihu, a inače u poznatom hadisu koji govori o čovjeku koji je pitao o stubovima vjere pa je na kraju Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao u hadisu mutefekun alejhi (Buharije i Muslima): “Uspio je ako je iskren”, a u dodatku kod Muslima “Uspio je, tako mi njegovog oca, ako je iskren”. Ovaj dodatak „tako mi njegovog oca“ je izniman i pogrešan rivajet koji je oprečan vjerodostojnim rivajetima i nije dozvoljeno povoditi se za njim.

Pogrešnost ovog dodatka se ogleda u tome što jedan ravija dođe sa nekim riječima u hadisu a to bude oprečno onome što prenosi skupina pouzdanijih ravija od njega. Ibn Abdulberr navodi drugu mogućnost, tj. da je ovde došlo do pogreške prilikom prepisivanja hadisa, odnosno da je neko pogrešno na postojeći rivajet (Uspio je tako mi Allaha) dodao (Uspio je tako mi njegovog oca). Da je ovaj dodatak šaz (pogrešan iznimak) o tome su govorili Ibn Abdulberr, Albani, Bin Baz i mnogi drugi učenjaci.

A ako bi uzeli da je dodatak prihvatljiv moguće da je ovo bilo prije nego što je zaklinjanje nečim mimo Allaha zabranjeno. A po nekima ima i treća mogućnost tumačenja ovog dodatka, a to je da se sa ovim riječima ne misli na zaklinjanje nego je to bio običaj u arapskom jeziku da se tako kaže ne ciljajući njegovo doslovno i bukvalno značenje, tj. da znači potvrdu onoga što se govori a ne zaklinjanje.

U svakom slučaju uzimajući u obzir nedvosmislene i jasne šerijatske tekstove po ovom pitanju ovaj dodatak ni u kom slučaju ne može dovoditi u upitnost zabrane zaklinjanja mimo Allaha i da to predstavlja (mali) širk Allahu.

Bilježi Nesai u svom Sunenu sa vjerodostojnim senedom od S'ad ibn ebi Vekkasa, radijallahu anhu, da se on zakleo Latom i Uzzom pa je pitao o tome Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, našto mu je odgovorio: „Reci: LA ILAHE ILLELLAH VAHDEHU LA ŠERIKE LEHU, LEHUL-MULKU VE LEHUL-HAMDU VE HUVE ALA KULLI ŠEJIN KADIR, zatim pljucni na svoju lijevu stranu, zatraži utočište kod Allaha od prokletog šejtana i ne vraćaj više se na to“. U hadisu je potvrđena žestoka zabrana zaklinjanja nečim mimo Allaha, te da to predstavlja širk i da je od šejtana, kao i jasna zabrana ponovnog činjenja istog djelo.

Konkretan odgovor na pitanja

U odgovoru ću se ograničiti samo na zaklinjanje mimo Allaha jer su ostala pitanja (poput Menšure i sufijskog zikra na ceremoniji) svako za sebe posebna tematika.

Rekao je novoizabrani reis na ceremoniji inauguracije, u četvrtak (15.11.) kada je preuzeo dužnost reisu-l-uleme IZ BiH, između ostalog:

„Tako mi Gospodara nebesa i Zemlje,
tako mi našeg časnog Poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem,
tako mi Kur’ana časnog,
tako mi dina koji je od Adema do Muhammeda, alejhi-s-selam, objavljivan,
tako mi svjetova koje Uzvišeni stvori,
obećavam da ću povjerenu dužnost obavljati odgovorno i savjesno. Obavljat ću je u skladu s propisima časnog Šerijata, na temelju Menšure, koja me silsilom, putem šejhu-l-islama, halifa i hulefai-r-rašidina, veže s našim časnim poslanikom Muhammedom, alejhi-s-selam. Obavljat ću povjerenu dužnost uvažavajući Us-tav Islamske zajednice u Bosni i Hercegovine i državne zakone…“.

Ovo zaklinjanje mimo Allaha, tj. zaklinjanje Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, dinom i svjetovima, od strane novoizabranog reisa i to na ceremoniji inauguracije je događaj bez presedana, tj. nečuven i dosad neviđen (bar za mene). Zaklinje se mimo Allaha, a što je u Šerijatu haram i vrsta širka na osnovu tekstova hadisa, i obećava da će povjerenu dužnost obavljati odgovorno i savjesno u skladu s propisima časnog Šerijata, što je samo po sebi kontradiktorno.

Naravno, prvo i nezaobilazno pitanje koje se postavlja je: zar je moguće da reisu-l-ulema, tj. poglavar, vođa i predsjednik uleme (učenjaka) BiH, izgovori i učini jednu takvu grešku koju djeca u mektebima te iste institucije koju predvodi ne bi učinila? Ili je u pitanju džehl i neznanje ili pogrešno akidetsko shvatanje ovog pitanja ili nešto četvrto? Ne zna se šta je gore od svega spomenutog. Nakon ove sa šerijatske strane jezive i šokantne izjave postavlja se mnoštvo strašnih i gorkih pitanja i zapitanosti koje je bolje da ne izlaze u etar…

A što se tiče teksta AHDNAME sultana Mehmeda 2. El-Fatiha, njen tekst je autentičan oko čega nema razilaženja među istoričarima iako original nije sačuvan. Postoji razilaženje istoričara oko autentičnosti dijela Ahdname, tj. riječi: ”i tako mi 124 000 poslanika”, jer su neki prevodioci ahdname ovo izostavili.

Naravno, ono što pada u oči i što je tema ovog pitanja je takođe zaklinjanje nečim mimo Allaha. Naime, sultan Mehmed 2. El-Fatih se u toj Ahdnami između ostalog kune kako sam kaže „teškim zakletvama“, kune se sa sedam Mushafa, velikim Vjerovjesnikom (Muhammedom), 124 000 pejgambera i sabljom koju paše. Zaista su ovo teške zakletve sa strane zabrane zaklinjanja istim i širka u njima.

Međutim, ono što jednog muslimana ne smije i ne može ostaviti ravnodušnim je zapitanost: zar je moguće da se sultan, tadašnji halifa i najveći vjerski autoritet i ličnost u Ummetu, zaklinje u svom ugovoru kojeg je dao franjevcima sa nečim mimo Uzvišenog Allaha? Zar je po tom pitanju u to doba bio toliki džehl i neznanje, ili se tada zaklinjanje akidetski pogrešno tumačilo, ili se neznanje i greška vraćaju na samog halifu, ili je posrijedi nešto mimo spomenutog?

A ovo nas vodi do još čudnijih stvari koje su činili neki sultani Osmanske carevine. Naime, neki sultani su slali svoje povjerenike u Medinu i u pismenoj formi su tražili pomoć u bitkama i ratovima koje su vodili od samog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, (da im on pomogne u tim vojnama koje su vojevali) ostavljajući papir kod kabura. Naravno ovdje je riječ o velikom uticaju sufija u osmanskom hilafetu i njihovog devijantnog tumačenja ovih pitanja, iako ovo nije opravdanje za činjenje istog.

Prema tome, ono što je bitno da se zna na ovom mjestu je šerijatski status zaklinjanja nečim mimo Allaha. Uvjeren sam da ovo što je izbilo na vidjelo po ovom pitanju (tj. zaklinjanju, a što se može naći i u mnogim drugim pitanjima) od strane novoizabranog predsjednika uleme BiH (reisu-l-uleme), a što je bilo i praksa i tradicija samih sultana i halifa u Osmanskom carstvu, kada bi se izvršilo istraživanje i napravila studija, pokazalo bi se, a Allah zna najbolje, da je riječ o uticaju sufizma i sufijskog devijantnog tumačenja akidetskih pitanja u našim krajevima i uopćeno bivšeg Osmanskog carstva. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com