Mišljenja učenjaka o čovjeku koji izostavlja namaze?

Šejhul-islam Ibnul-Kajjim kaže: “Muslimani su jednoglasni u mišljenju da je izostavljanje propisanih namaza jedan od najvećih grijeha. Taj je grijeh u Allaha veći od nepravednog ubistva, otuđivanja imetka, nemorala, krađe i konzumiranja alkohola. Takav se čovjek izlaže Allahovoj srdžbi, kazni i poniženju na oba svijeta.” (Vidjeti: Hukmu tarikis-salah, str. 7, od Ibnul-Kajjima.)
Čovjek može namaz izostavljati poričući njegovu obaveznost, a može ga izostavljati iz lijenosti, ali vjerujući u njegovu obaveznost. Svi islamski učenjaci jednoglasno kažu da je onaj ko porekne obavezost namaza – nevjernik, makar ga i klanjao. (Vidjeti: El-Havil-kebir, 2/525, El-Muhalla, 2/228, Et-Temhid, 14/126, El-Mugni, 2/297, Medžmu’ul-fetava, 22/28, Šerhu Fethil-Kadir, 1/217, i Nejlul-evtar, 1/361.)
Međutim, ako tu obavezost porekne novajlija u islamu ili čovjek je odrastao u zabačenim dijelovima zemlje koji nije mogao saznati istinu o ovom pitanju, neće se proglasiti nevjernikom dok mu se ne objasni ovaj propis. (Vidjeti: El-Mugni, 2/297, i Medžmu’ul-fetava, 7/371, i Nejlul-evtar, 1/361.) Imam Nevevi pozivao se na konsenzus da se takva osoba ne smije proglasiti nevjernikom. (Vidjeti: El-Medžmu, 3/16.)
Kada je riječ o čovjeku koji izostavlja namaz, ali priznaje njegovu obaveznost, učenjaci pravnih škola imaju dva mišljenja: prvo, takva osoba nije nevjernik, već je veliki grješnik i prijestupnik, i ovo je stav učenjaka hanefijske i izrazite većine učenjaka šafijske i malikijske pravne škole. (Vidjeti: Ed-Durrul-muhtar, 2/8, od Ibn Abidina, Hašijetut-Tahtavi, str. 373, Ez-Zehira, 2/305, od imama Karafija, El-Havil-kebir, 2/525, Šerhus-sunne, 2/180, El-Medžmu, 3/16, El-Mugni, 2/299, Medžmu’ul-fetava, 7/371, Hukmu tarikis-salah, str. 20, Šerhu sahihil-Buhari, 8/577, od Ibn Bettala, El-Ialam, 9/51-54, od Ibn Mulekkina, i Nejlul-evtar, 1/361.)
Od hanbelijskih autoriteta ovo su mišljenje su odabrali imam Ahmed, po jednoj verziji, Ibn Betta, Ibn Kudame, Ibn Abdus, Ibn Abdus Mutekaddim, El-Medžd, Ibn Rezin i brojni drugi. (Vidjeti: El-Mugni, 2/300, Hukmu tarikis-salah, str. 20, i El-Insaf, 1/404-405.)
I drugo, onaj ko izostavlja namaz, makar potvrđivao njegovu obavezu, izlazi iz okvira islama i postaje otpadnik. Ovo je stav imama Ahmeda, po drugoj verziji, i velikog broja hanbelijskih učenjaka, te Ishaka, Ibn Mubareka, Ejjuba Sihtijanija, Ibrahima, Hakema b. Utejbe, Ibn Hazma i većine hadiskih stručnjaka. (Vidjeti: Et-Temhid, 4/225, El-Muhalla, 2/242, Fethul-Bari, 1/25, od Ibn Redžeba, El-Insaf, 1/40-405.)
Ovo mišljenje, također, zastupaju: Omer b. Hattab, Alija b. Ebu Talib, Ibn Abbas, Džabir, Ebu Derda, Muaz, Ebu Hurejre, Abdurrahman b. Avf, Sa‘d i neki drugi. (Vidjeti: Et-Temhid, 4/225, El-Muhalla, 2/242, Fethul-Bari, 1/25, od Ibn Redžeba, Medžmu’ul-fetava, 7/371, El-Insaf, 1/40-405, i Nejlul-evtar, 1/361.)
Vidimo da učenjaci ehli-sunneta imaju podijeljena mišljenja kada je riječ o čovjeku koji izostavlja namaz. I jedni i drugi učenjaci pozivaju se na autentične argumente, i nijednoj skupini nije dopušteno suprotno mišljenje smatrati ništavnim. Dopušteno je preferirati jedno od dva mišljenja s mogućnošću njegove slabosti, i smatrati suprotno mišljenje slabim s mogućnošću njegove autentičnosti. U konkretnom slučaju, učenjaci koji takvog čovjeka smatraju nevjernikom imaju jasnije argumente, a Allah, dželle šanuhu, opet, najbolje zna.
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović