Kako su se ashabi obraćali Poslaniku?

Dok je Vjerovjesnik, ﷺ, bio živ, ashabima nije bilo dozvoljeno da mu se obraćaju riječima: “O, Muhammede”, zbog govora Uzvišenog Allaha, koji kaže: “Ne smatrajte Poslanikov poziv upućen vama kao poziv koji vi jedni drugima upućujete.” (En-Nur, 63)
Dahak prenosi od Ibn Abbasa, r. a., da su ljudi govorili: “O, Muhammede, O, Ebu Kasime (oče Kasimov)”, pa im je Uzvišeni Allah, iz poštovanja prema Vjerovjesniku, ﷺ, to zabranio, te su nakon toga govorili: “O, Allahov Poslaniče! O, Allahov Vjerovjesniče!” Ovako su rekli Mudžahid i Seid b. Džubejr. Prenosi se od Katade da je rekao: “Uzvišeni Allah naredio je poštivanje Svoga Vjerovjesnika, ﷺ, kao i njegovo uvažavanje, te da se njegova ličnost uzdigne i stavi na posebno mjesto.”
Mukatil b. Hajjan rekao je: “I, kada ga budete dozivali, ne govorite mu: ‘O, Muhammede, o, sine Abdullahov’, nego mu ukažite poštovanje i recite: ‘O, Allahov Vjerovjesniče, o, Allahov Poslaniče’.”
Prenoseći od Zejda b. Eslema, Malik je rekao: “Uzvišeni Allah naredio im je da ga poštuju.” Zato se Vjerovjesnik, ﷺ, ne doziva samo imenom, nego se kaže: “O, Allahov Poslaniče, o, Allahov Vjerovjesniče”.
Isto tako, Vjerovjesnika, ﷺ, nije dozvoljeno dozivati nakon njegove smrti, jer je dova ibadet i ne upućuje se nikome drugome osim Allahu, dž. š.
Kaže Uzvišeni Allah: “I uistinu Allahove kuće samo Njemu pripadaju i nemojte Mu pored Njega drugim ravne smatrati”, “Ko je u većoj zabludi od onih koji se, umjesto Allahu, klanjaju onima koji im se do Sudnjeg dana neće odazvati i koji su prema njihovim molbama ravnodušni.” (El-Ahkaf, 5)
Allahov Poslanik, ﷺ, rekao je Ibn Abbasu, r. a.: “Kada budeš tražio, traži od Allaha, a kada se budeš oslanjao, onda se na Allaha osloni.” (Tirmizi, br. 2516, a Albani u djelu Sahih Sunen Timizi kaže da je vjerodostojan)
U osnovi, dova predstavlja traženje koristi ili odbijanje neke štete. Kada nekog vjernika, dakle, osobu koja priznaje samo Uzvišenog Allaha za Gospodara i dovu ne upućuju nikome mimo Njega Jedinog, zadesi neka nevolja ili teška situacija, tada izgovara: “O, Allahu”, što znači: “O, Allahu, spasi nas, ili spusti na nas kišu, ili pomozi nam!” Što se tiče obožavaoca kabura i turbeta, oni dove upućuju svojim evlijama i uglednicima govoreći: “O, Bedevi! O, Rai! O, Gejlani!”, što znači: “O, Bedevi, spusti na nas kišu, ili pomozi nas ili spasi!”
Postoje i neki ljudi koji govore: “O, Allahov Poslaniče! O, Muhammede!”, i njemu se obraćaju u istom značenju, tj. njemu dovu upućuju i od njega traže pomoć i kišu.
Ovakav vid obraćanja nekome mimo Allaha predstavlja najveći i najgori oblik suprotstavljanja onome sa čime je došao Muhammed, ﷺ, i ostali poslanici, i onome zbog čega su sve nebeske knjige spuštene, a to je poziv u robovanje samo Uzvišenom Allahu.
Shodno tome, u vjeri islamu, sa kojom je Uzvišeni Allah zadovoljan, nije dozvoljeno upućivanje dove nekome drugome mimo Allaha, bilo da se radi o vjerovjesniku, poslaniku ili bliskom meleku, nego se dova upućuje samo Njemu, Jednom i Jedinom. Zbog toga je rekao Uzvišeni Allah: “Onaj koji se nevoljniku, kad Mu se obrati, odaziva, i koji zlo otklanja i koji vas na Zemlji namjesnicima postavlja. Zar pored Allaha postoji drugi bog? Kako nikako pouku vi da primite!” (En-Neml, 62)
Međutim, ukoliko čovjek izgovori: “O, Muhammede!” ili “O, Allahov Poslaniče”, ne namjeravajući time da mu uputi dovu za nešto (u smislu ibadeta), nego želeći da se prisjeti njega i njegovog lika, ili da, čitajući hadis Poslanika, ﷺ, kaže: “Salallahu alejke, ja resulullah” (neka je mir i spas na tebe, o, Allahov Poslaniče), ili: “Nema boljeg i ljepšeg govora od tvoga govora, o, Allahov Poslaniče”, takav način obraćanja smatra se dozvoljenim. S druge strane, riječi: “O, Muhammede!” (samim imenom), sadrže nedostatak uvažavanja i pažnje prema Allahovom Poslaniku, ﷺ, što smo naznačili na početku.
Šejh Ibn Baz, Allah mu se smilovao, upitan je: “Da li se smatra širkom da neko na bilo kojem dijelu zemlje kaže: ‘O, Muhammede! O, Allahov Poslaniče!’, dozivajući ga?”, pa je odgovorio: “Uzvišeni Allah objavio je u Svojoj plemenitoj Knjizi, a i u sunnetu Svoga Poslanika, neka je na njega mir i spas, da je ibadet (robovanje) isključivo samo Allahovo pravo i da je i sama dova ibadet. Stoga, koji god čovjek na bilo kojem dijelu zemlje kaže: ‘O, Allahov Poslaniče ili Vjerovjesniče!’, ‘O, Muhammede, spusti na nas kišu, pomozi me, pomozi svoj ummet, izliječi me ili druge od muslimana, uputi one koji su zalutali!’, i slično, pridružio je Allahovog Poslanika Uzvišenom Allahu u ibadetu, tj. učinio je širk.
Ovako se tretira svaki čovjek koji postupi na ovaj način, bilo da se radi o vjerovjesnicima, melekima, evlijama (dobrim ljudima), džinima ili kipovima, kao i svakom drugom stvorenju, jer Uzvišeni Allah kaže: ‘Džine i ljude stvorio sam samo zato da Mi se klanjaju’ (Ed-Darijat, 56), ‘O, ljudi, klanjajte se Gospodaru svome, koji je stvorio vas i one prije vas, da biste se kazne sačuvali.’ (El-Bekara, 21).” (Ibn Baz, Medžmuu fetava, 453/2)
Također, šejh Usejmin, Allah mu se smilovao, upitan je: “Pojedini ljudi, kad ih zadesi kakva nevolja, govore: ‘O, Muhammede! O, Ali! O, Gejlani’, pa kakav je šerijatski propis o tome?”, pa je odgovorio: “Ako time upućuje dovu njima i traži pomoć od njih, on je mušrik i počinio je veliki širk, koji njegovog vlasnika izvodi iz vjere. Na njemu je da se pokaje Uzvišenom Allahu i da samo Njemu dovu upućuje, kao što je rekao Uzvišeni Allah: ‘Onaj koji se nevoljniku, kad Mu se obrati, odaziva, i koji zlo otklanja i koji vas na Zemlji namjesnicima postavlja.’ (En-Neml, 62) Sama činjenica da se tako tretira mušrikom, ukazuje na to da postaje izgubljen i bez pameti. Rekao je Uzvišeni Allah: ‘Vjeru Ibrahimovu izbjegava samo onaj koji ne drži do sebe’ (El-Bekara, 130), ‘Ko je u većoj zabludi od onih koji se, umjesto Allahu, klanjaju onima koji im se do Sudnjeg dana neće odazvati i koji su prema njihovim molbama ravnodušni.’ (El-Ahkaf, 5).” (Ibn Usejmin, Fetve, 133/2)
A Allah najbolje zna!
Preveo i obradio: Bekir Hodžić