Da li su poslanici bili bezgrješni ljudi i da li su činili velike ili male grijehe?

U dostavljanju poslanice i vjerskih propisa poslanici su bili bezgrješni: nisu zaboravljali ništa od Allahove objave, osim ako Allah nije odredio da nešto zaborave kada je neki propis bio derogiran. Uzvišeni Allah stavio je Sebi u obavezu da poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, poduči Objavi i da je nakon toga ne zaboravlja i obavezao se da u njegovom srcu sakupi Kur’an, rekavši: “Mi ćemo te naučiti da izgovaraš pa ništa nećeš zaboraviti osim onoga što će Allah htjeti” (El-‘Ala, 6-7); “Mi smo dužni da ga saberemo da bi ga ti čitao. A kada ga čitamo, ti prati čitanje njegovo, a poslije, Mi smo dužni da ga objasnimo”(El-Kijama, 17-19). Poslanici su bili bezgrješni u dostavljanju objave od Allaha, Uzvišenog Gospodara, i oni od Božije objave ništa nisu prikrivali. Rekao je Uzvišeni Allah: “O Poslaniče, kazuj ono što ti se objavljuje od Gospodara tvoga – ako ne učiniš, onda nisi dostavio poslanicu Njegovu – a Allah će te od ljudi štititi.” (El-Maida, 67)

Vjerovjesnici su, također, bili zaštićeni od velikih grijeha, poput zinaluka, alkohola i sl. Što se, pak, tiče malih grijeha, većina učenjaka smatra da nisu bili zaštićeni od malih grijeha, a ako bi se desilo da počine neki mali grijeh, Uzvišeni Allah upozorio bi ih na to, a oni na tome ne bi ustrajavali, nego bi se brzo kajali i grijehe ostavljali.

U tom je kontekstu Ibn Tejmijje, rahimehullahu, rekao: “Mišljenje da su vjerovjesnici bili zaštićeni od velikih grijeha, a nezaštićeni od malih grijeha, zastupa većina islamskih učenjaka i svih frakcija. Štaviše, to je mišljenje i većine islamskih racionalista. Ebu Hasan el-Amdi spominje da je to mišljenje Ešaira, a to je mišljenje i većine mufessira, kao i hadiskih i fikhskih eksperata. Štaviše, od selefa, naših prethodnika, imama, ashaba, tabiina i tabi-tabiina, prenesena su samo mišljenja koja se podudaraju sa ovim.” (Medžmul-fetava, 4/319)

Dokazi da su vjerovjesnici mogli zapasti u male grijehe i da ih je Allah nakon toga upozoravao i vraćao ispravnom putu, jesu sljedeći:

● Govor Uzvišenog Allaha o Ademu, alejhis-selam: “Tako Adem nije Gospodara svoga poslušao i s Puta je skrenuo. Poslije ga je Gospodar njegov izabranikom učinio, pa mu oprostio i na Pravi put ga uputio” (Ta-ha, 121-122). Ovo je dokaz da je Adem počinio grijeh, te da ga je Allah na to upozorio i da se Adem pokajao.

● Riječi Uzvišenog: “Musa ga udari šakom i – usmrti. ‘Ovo je šejtanov posao!’, uzviknu, ‘on je, zaista, otvoreni neprijatelj koji u zabludu dovodi! Gospodaru moj’, reče onda, ‘ja sam sâm sebi zlo nanio, oprosti mi!’ I On mu oprosti, On, uistinu, prašta i On je milostiv.” (El-Kasas, 15-16) Musa, alejhis-selam, priznao je svoj grijeh i tražio od Allaha da mu oprosti nakon što je greškom ubio Kopta i Allah mu je uistinu grijeh oprostio.

● Riječi Uzvišenog: “I Davud se uvjeri da smo Mi baš njega na kušnju stavili, pa oprost od Gospodara svoga zamoli, pade licem na tle i pokaja se. I Mi smo mu to oprostili, i on je, doista, blizak Nama i divno prebivalište ga čeka.” (Sād, 23-24) Davud, alejhis-selam, pogriješio je jer je požurio sa presudom prije nego što je saslušao drugog parničara u sporu u kojem je sudio.

Našeg poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, Uzvišeni Allah u nekoliko navrata ukorava, a jedni od tih ajeta su na početku sure Et-Tahrim: “O Vjerovjesniče, zašto sebi uskraćuješ ono što ti je Allah dozvolio – u nastojanju da žene svoje zadovoljiš? A Allah prašta i samilostan je” (Et-Tahrim, 1). Isto tako, ukorio ga je po pitanju zarobljenika Bitke na Bedru i događaja sa slijepcem – Ibn Ummu Mektuma, radijallahu anhu.

Ipak, ima onih koji mogućnost da su poslanici zapadali u grijeh glorificiraju i smatraju nevjerovatnom i neprikladnom, te stoga spomenute i druge njima slične citate pogrešno tumače. Takav stav izgradili su na dvije postavke:

Prva postavka: Uzvišeni Allah naredio je da slijedimo poslanike i za njima se povodimo, a naredba da se oni slijede iziskuje da sve što oni čine bude prikladno za slijeđenje, te da je svako njihovo djelo i ubjeđenje oblik pokornosti Bogu. Kada bi bilo dozvoljeno da poslanici zapadaju u grijehe, to bi rezultiralo proturječnošću i kolizijom, jer to bi značilo da se u tom grijehu koji počine poslanici spajaju dvije kontradiktornosti, a to su: naredba da se to djelo čini, s obzirom da nam je naređeno da slijedimo poslanike, i zabrana da to djelo činimo, jer je to grijeh.

Ova bi sumnja bila opravdana kada bi grijeh bio skriven i nejasan, tako da se može pomiješati sa pokornošću i dobrim djelom, međutim, Uzvišeni Allah upozorava Svoje poslanike na to i ukazuje na pogrešku, te im daje nadahnuće da se, bez imalo odgađanja, pokaju i oprost zatraže.

Druga postavka: Grijesi se ne podudaraju sa potpunošću i savršenstvom, nego su mahana i nedostatak. Ova je postavka tačna ukoliko grijeh ne poprati tevba i pokajanje, jer tevba briše grijeh i mahanu i ne negira potpunost, a onaj ko se pokaje ne zaslužuje ukor nakon pokajanja. Štaviše, često se dešava da čovjek nakon pokajanja bude bolji nego što je bio prije grijeha. Poznato je da nijedan poslanik nije počinio grijeh a da nije požurio sa tevbom – pokajanjem i traženjem oprosta. Za poslanicima se ne povodi u grijehu, nego u brzini i iskrenosti pokajanja nakon počinjenog grijeha. Grijeh je neminovan da bi mogli biti praktičan uzor u tevbi i pokajanju, a nakon tevbe, oni su samo potpuniji nego što su bili prije grijeha. Allah najbolje zna!

Odgovorio: Mr. Hakija Kanurić