Imam Ibnul-Kajjim, Allah mu se smilovao, je rekao:
„U jeziku se nalaze dvije velike opasnosti; ako se čovjek sačuva jedne, teško da će se sačuvati i druge: opasnost govora i opasnost šutnje. Nekada je grijeh jedne od njih veći od druge – u zavisnosti od situacije.
Onaj ko šuti o istini – nijemi je šejtan, grješnik prema Allahu, licemjer i dodvorica, ako za to nema opravdan strah za sebe. A onaj ko govori neistinu – on je šejtan koji govori i grješnik prema Allahu.
Većina ljudi griješi i u govoru i u šutnji, pa su stalno između ove dvije krajnosti. Oni koji su na sredini – to su sljedbenici Pravoga puta – suzdržavaju svoje jezike od neistine, a puštaju ih samo u onome što će im donijeti korist na Ahiretu. Nećeš vidjeti da iko od njih izgovori riječ koja mu je beskorisna, a kamoli riječ koja mu šteti na Ahiretu.
Zaista, čovjek može na Sudnjem danu doći s dobrim djelima velikim poput brda, pa da zatekne svoj jezik kako ih je sve porušio. A može doći s grijesima velikim poput brda, pa da zatekne svoj jezik kako ih je sve srušio – zbog obilja spominjanja Allaha i onoga što je s tim povezano.“
(Ed-Dāu ved-devā, str. 161)