RAZGOVOR MUŠKARCA SA ŽENAMA KOJIMA NIJE MAHREM

Alejkumusselam.

Razgovor između muškarca i žene sam po sebi spada u dozvoljene stvari, međutim ponekad taj razgovor može biti put koji vodi u šejtanovu zamku. Pa tako onaj ko zna da je slab ili se boji za sebe da će pasti u šejtanovu zamku, njemu je obaveza da izbjegava razgovore sa ženama kako bi samog sebe spasio od upadanja u haram. A onaj ko je siguran za sebe da je čvrst, stabilan i da nije povodljiv, njemu je dozvoljeno da razgovara sa ženama kojima nije mahrem ali pod uvjetom da se ispune određeni šarti.

Razgovor sa ženom strankinjom (onom kojoj on nije mahrem, a on je mahrem svakoj ženi koju mu je zabranjeno da je oženi za sva vremena u što ulazi i njegova supruga) se vrši samo po potrebi, poput toga da žena traži fetvu od učenog muškarca, ili kupuje (prodaje) od muškarca, ili je muškarac pita o njenom mužu i slično, a razgovor treba da bude kratak, sažet i da ne otvara vrata sumnje i fitne niti u samoj tematici niti u načinu razgovora.

A sve ovo je izgrađeno na tome što glas žene sam po sebi nije avret po ispravnom stavu učenjaka, te s toga dozvoljeno je slušati ženin glas ako za to ima potrebe pod uvjetom da se ispune sljedeći šarti: da njen glas ne bude zavodljiv, da ga ne uljepšava i ne podiže. Sa druge strane, zabranjeno je muškarcu da sluša ženin glas sa strašću i uživanjem koji vode u fitnu.

A kako ćemo znati koji glas i koji govor žene je zabranjen a koji nije, odgovor na to nam je dat u kur’anskom ajetu u kojem Uzvišeni kaže: “O žene Vjerovjesnikove, vi niste kao druge žene, ako se bojite Allaha, nemojte uljepšavati govor pa da u napast dođe onaj čije je srce bolesno, i govorite lijepim govorom” (El-Ahzab, 32). Prema tome, zabranjeni govor žene je onaj u kojem ona uljepšava glas, zavodi njime i skreće pažnju na sebe. A riječi Uzvišenog “i govorite lijepim govorom” mufesiri tumače: da ne umekšava niti uljepšava svoj glas kada sa njom razgovaraju muškarci.

Prema tome, kada žena muslimanka razgovara sa muškarcima koji joj nisu mahremi ona treba da se pridržava onog što je došlo u spomenutom ajetu, tj. da joj glas bude prirodan, neusiljen, kratak i da ne pobuđuje žudnju, strast i čežnju kod sagovornika.
Takođe, njen razgovor sa muškarcima se treba svesti samo na potrebu, na stvari koje su po Šerijatu dozvoljene i u čemu je hajr. A to znači da razgovor između žene muslimanke i muškarca koji joj je stranac ne treba sadržavati u sebi šalu, zabavu, ćaskanje i tome slično, kako to ne bi bila vrata za pokretanje strasti, čežnje i sumnji.

U ovu dozvolu međusobnog razgovaranja između dva spola ulazi i dozvola nazivanja selama jedno drugom po ispravnom stavu učenjaka pod uslovom da nazivanje selama bude čisto od onoga što budi čežnju kod bolesnih srca, odnosno da su sigurni da time neće upasti u fitnu i uz ispunjenje gore spomenutih šartova. A suprotno ovome, tj. ako se boji muškarac (ili oboje) da će ga nazivanje selama odvesti u fitnu, onda mu je nazivanje selama ženi zabranjeno kao i odgovaranje na selam jer je otklanjanje fitne sa nenazivanjem selama preče od koristi nazivanja selama.

A što se tiče rukovanja sa nemuslimankom koja ne zna da je muslimanu zabranjeno da se rukuje sa ženama, nema razlike po ovom pitanju između muslimanke i nemuslimanke, niti između one žene koja zna taj propis i one koja to ne zna. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com