Nekada davno, žena nije morala ulagati nikakav napor da bi privukla muškarca — jer on je uvijek bio privučen sam od sebe.
Bio je opčinjen…
Špijunirao bi iza vrata, kroz pukotine zavjesa ili vela…
Stajao bi satima na ulici, nadajući se da će barem njen sjenu vidjeti iza prozora — ili ruku dok pruža vrč vode ili zalijeva cvijet.
Bio je opčinjen… jer je nije mogao pronaći nigdje.
Živio je u svijetu punom muškaraca, radio u okruženju muškaraca.
A žena je bila nešto rijetko, skriveno, dragocjeno — nije se pojavljivala na ulicama, ni u školama, ni u uredima.
Bila je skrivena u kućama, pod dugačkim ogrtačima i velovima.
I nije bilo drugog načina da je muškarac „dohvati“ osim da je oženi po Šerijatu, na Allahovom i Poslanikovom ﷺ putu — bez mnogo razgovora, bez viđenja i izlazaka.
Žena tada nije morala da „reklamira“ sebe, jer je bila tražena i poštovana.
Prosci su dolazili do samih vrata, a brakovi su bili sretni, domovi stabilni, i razvodi rijetki.
Ali vremena su se promijenila…
Žena je izašla iz kuće na ulicu.
A istina je — mi smo je izveli.
Zavarali smo je pričama o slobodi, napretku i ženskoj emancipaciji…
Sve dok nije napustila svoj skromni mir, a mi uživali u pogledu na nju — s kratkim rukavima, otkrivenim grudima, i naposljetku — u kupaćem kostimu.
I sve to — besplatno, bez braka!
Ne samo to — prebacili smo polovinu svojih obaveza na njena leđa:
„Hajde, sad je red na tebe, draga partnerko života.“
A kad je žena povikala od umora, rekli smo:
„Sram te bilo! Gdje ti je borbeni duh? Ti si jaka, slobodna žena! Heroina! Tijelo ti pripada tebi, ne tvojoj kući ni Bogu — tvoje je!“
Tako smo joj rekli da ima pravo na sve — na rad, na borbu, na umor…
A istina je da smo mi to sve isplanirali.
I posljedica te „slobode“ bila je opasna.
Počeli smo se zasitivati ženama.
Toliko smo ih gledali, da smo se prezasitili — rumenilom, kratkim hlačicama, kupaćim kostimima.
I nova stvarnost nam nije donijela samo „užitak gledanja“, nego i „užitak druženja“ — smijeh, šalu, zajednički ručak, kino, večeru, posao, izlaske…
I tako je žena izgubila svoju čednost, svoju težinu, svoju vrijednost.
Postala je blizu i dostupna.
A ta dostupnost je udaljila ideju braka iz glava muškaraca.
Kad je počela raditi rame uz rame s muškarcem, i kad je dijelila njegov trud i znoj,
rekli smo: „I ona ima pravo da se opusti, da se zabavi, da uživa, da zaboravi na stres.“
Ali… kako da uživa, kad muškarac više ne želi brak, već od njega bježi?
Nije imala izbora — morala je popustiti.
Počela je govoriti: „Dajem mu sebe iz ljubavi… iz osjećaja… samo njemu.“
Plakala bi dok to govori, tvrdeći da je to „slabost“ i da se neće ponoviti…
Osim ako je bude volio, ako joj nešto obeća…
Ali lukavi muškarac sluša tim riječima samo na jedno uho, a na drugo ih ispušta.
Uživao bi u toj „besplatnoj strasti“, i time još više gubio želju za brakom.
Kad bi se žena pobunila, prijetila, tražila objašnjenje — on bi ostao hladan i nezainteresiran, kao nahranjeni pijetao koji spava na suncu.
Počelo je novo i opasno doba ljubavi doba muškarca.
Muškarac je sada taj koji sjedi na prijestolju „nedoraslosti“, uživa u lijenosti i čeka da žena trči za njim, moli ga, osvaja ga.
I tako su od tebe, ženo napravili robkinju, a ti to ni ne osjećaš…
Dr. Mustafa Mahmoud
Iz knjige „U ljubavi i životu“