Mi tako govorimo ljudima kada želimo da nešto ostane među nama, da se ne prenosi dalje. Nažalost, naš osjećaj odgovornosti prema emanetu tuđih riječi je slab u ovome vremenu.
Islam naš uči o dimenziji čuvanja tuđih riječi koju mi trebamo tek otkriti.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:
«إِذَا حَدَّثَ الرَّجُلُ الحَدِيثَ ثُمَّ الْتَفَتَ، فَهِيَ أَمَانَةٌ»
“Kada ti čovjek nešto kaže, a zatim se osvrne oko sebe (kao da želi da niko drugi ne čuje), znaj da je to emanet – povjerena tajna.”
Ebu Davud (4868), Tirmizi (1959) – hadis hasen.
Na osnovu ovog hadisa i prakse odgajani su ashabi, radijallahu anhum edžmein. Oni su tu poruku prenosili dalje, pa je i mi prenosimo na svoje bližnje i daljnje:
A Omer ibn el-Hattāb, radijallahu anhu, rekao je:
«مَنْ حَدَّثَكَ حَدِيثًا فَانْصَرَفَ، فَالكَلَامُ بَيْنَكُمَا أَمَانَةٌ»
“Ko ti nešto ispriča, pa ode, taj vaš međusobni razgovor je emanet – povjerena tajna.”
(Ibn Muflih – „Adabuš-šeri‘a“)
Postaje tajna čak i ako ti nije rekao da to nikome ne prenosiš.
Čuvanje tajne tvoga sabesjednika je obaveza, i sve što ti je rekao u povjerenju, makar bez riječi „nemoj prenositi dalje“, ostaje između vas.
*Onaj ko čuva tuđu riječ, Allah će čuvati njegovu čast. A onaj ko iznevjeri emanet jezika, iznevjerio je povjerenje srca.*
Prof. Abdullah Mujić