Da li će depresivna osoba odgovarati za svoje postupke?

Hvala Uzvišenom Allahu!

Allahova milost ogleda se i u tome što neće teretiti roba za opsesivnost ili primisli koje mu se javljaju, shodno hadisu Božijeg Poslanika, ﷺ,  koji kaže: „Allah je oprostio mom umetu ono što im je duša došaptavala, a nisu to izgovarali ili radili po tome.“ (Bilježe Buhari, 5269, i Muslim, 127.)

Dakle, osobu koju uslijed depresije ili slične situacije duša nagovara na nevjerstvo i grijeh, neće odgovarati za to pod uvjetom ukoliko to ne izgovara jezikom i ne radi onako kako mu nalaže.

Ako se uzme pretpostavka da je bolesna osoba izgovorila takvo nešto u sebi pod pritiskom bolesti, u opsesivnom stanju, dakle, bila je bespomoćan i nenamjerno je izgovorila te riječi, u tom slučaju neće odgovarati za postupak, jer nije imala namjeru da to izgovori.

Buhari je u svome Sahihu naslovio posebna poglavlja u vezi s rastavom u srdžbi, prisili, pijanom stanju i kad čovjek poludi…

Ibn Usejmin, Allah mu se smilovao, kaže: „Osoba koja je iskušana opsesijom ne može dati razvod čak ako ga je izgovorila, a nije imala namjeru, jer se to izgivaranje desilo pod utjecajem opsesivnosti, odnosno paranoje, bez namjere i želje, kad je bila bespomoćna, prisiljena, bez motivacije i nedovoljnog suprotstavljanja. Božiji Poslanik, ﷺ, kaže: ‘Nema razvoda braka onda kad čovjek ne rasuđuje zdravo.’ Dakle, u tom slučaju nema razvoda ako ga stvarno i sasvim spokojno nije htio. To je prisiljeni i nenamjerni razvod, koji se ne smatra ispravnim.“ (Preneseno iz djela „Fetava islamijja“, 3/277.)

Ovo obrazloženje koje je šejh Ibn Usejmin, Allah mu se smilovao, naveo korisno je za osobu koja boluje od depresije. Ako ga izgovori (razvod), a bila je bespomoćna, bez želje i namjere, ne smatra se razvodom.

Međutim, neophodno je da čovjek koji je iskušan ovom bolešću potraži liječenje, riješi se briga, uznemirenosti i tjeskobe, da razmisli o blagodatima kojima ga je Uzvišeni Allah opskrbio, da se ustali zahvalnost u njegovom srcu, ojača i potvrdi zadovoljstvo Njegovom odredbom, da ne bude nezadovoljan svojim Gospodarem, da je rob opskrbljen Božijim blagodatima koje se ne mogu nabrojati. Te blagodati očituju se u njegovoj vjeri, tijelu, porodici itd.

Ali se uzima u obzir ako čovjek zna šta govori, s namjerom, ali misli da će ga to rasteretiti i olakšati mu situaciju, stoga dolazi do ozbiljnog upozorenja koje se odnosi na pravo ožalošćene žene, jer je ona u dubokoj žalosti. Božiji Poslanik, ﷺ, upozorio je opasnost od izgovaranja nečega što bi razljutilo Uzvišenog Allaha u situaciji nedaće. Božiji Poslanik, ﷺ, rekao je nakon smrti svoga sina Ibrahima: „Oči plaču, srce je rastuženo, reći ćemo samo ono čime je naš Gospodar zadovoljan.“ (Bilježe Buhari, 1303, i Muslim, 2315.)

U predanju od Ibn Madže, 1589, navodi se: „Nećemo reći ono što bi naljutilo Gospodara.“

Neophodno je znati da odbijanje sudbine nije korisno, ne otklanja problem niti ga rješava, u tom slučaju od pomoći je strpljenje, očekujući i nadajući se nagradi, u skladu s hadisom Poslanika, ﷺ, u kojem stoji: “Uistinu, veličina nagrade ovisi o težini iskušenja. Kad Allah zavoli jedan narod, on ga stavlja na kušnju, pa ko bude zadovoljan, njime će se biti zadovoljno, a ko bude srdit, na njega će se rasrditi.”

(Et-Tirmizi, 2396, i Ibn Madže, 4031. Vjerodostojnost hadisa potvrdio je El-Albani u djelu “Sahihut-Tirmizi”.)

Allah najbolje zna!

Odgovor preuzet sa stranice islamqa, pod nadzorom šejha Saliha Munedžida

https://islamqa.info