Da li je dozvoljena licitacija?

Da bi ovosvjetski život tekao harmonično, Uzvišeni Allah dopustio je trgovinu među ljudima. Trgovinom kupac i prodavac ostvaruju svoje koristi, i normalan ljudski život nemoguće je zamisliti bez kupoprodaje.

Islamski učenjaci jednoglasni su u mišljenju da je trgovina u islamu legitimna općenito, osim nekih vidova kupoprodaje koje je šerijat zabranio. (Uporediti: El-Mugni, 4/4.) Također postoje određeni vidovi kupoprodaje oko kojih islamski učenjaci imaju podijeljena mišljenja, kao naprimjer, prodaja putem licitacije.

Licitacija je prodavanje određene robe tako što je prodavac ponudi po određenoj cijeni, potom prisutni nude više od početne cijene, sve dok prodavac ne pokaže svoje zadovoljstvo i pristanak na zadnju ponudu. (Vidjeti: El-Mebsut, 15/84, El-Havil-kebir, 5/344, El-Kavaninul-fikhijja, str. 198, i Tekmiletul-medžmu, 12/93.) Neki islamski učenjaci ovaj vid trgovine smatraju pokuđenim, a neki zabranjenim, dok apsolutna većina islamskih autoriteta ovakvu trgovinu smatra validnom. Ovo je stav učenjaka hanefijske, malikijske, šafijske, hanbelijske i zahirijske (bukvalističke) pravne škole. (Vidjeti: Šerhu Fethil-Kadir, 6/477, El-Mebsut, 15/76, El-Binajetu šerhul-hidaja, 8/211, El-Kavaninul-fikhijja, str. 198, El-Havil-kebir, 5/345, El-Mugni, 4/300, El-Muhalla, 8/447, Es-Sejlul-džerrar, 3/85.) Štaviše, kada je riječ o ovom pitnaju, neki islamski učenjaci pozivali su se na konsenzus pravnika, ali poznato je da su Ishak, Ata i neki drugi ovu vrstu kupoprodaje smatrali zabranjenom. Ako se pod tim konsenzusom mislilo na konsenzus pet pravnih škola, tada je ta njihova tvrdnja prihvatljiva, u protivnom nije. Enes b. Malik prenosi da je Poslanik, ﷺ, prodao prekrivač i posudu jednog čovjeka za dva dirhema licitacijom. (Tirmizi, Ebu Davud, Ahmed i Dija Makdisi u djelu El-Muhtara, 6/246-250.) Imam Tirmizi predanje smatra dobrim. Međutim, njegovu su autentičnost porekli imam Buharija, Ibn Kattan Farisi, Ibn Hadžer, Zejlei i neki drugi muhaddisi, što se preferira kod hadiskih stručnjaka. Omer, Mugira b. Šuba, Mudžahid, Ata, Omer b. Abdulaziz, Ibn Sirin i neki drugi prodavali su robu putem licitacije. (Ibn Ebu Šejbe, 6/456, Abdurrezzak, 8/236-237, i Ibn Hazm, 8/488.)

Shodno slobodnom izboru, odnosno prisiljenosti, prodaja putem licitacije se dijeli na: prvo, izborna licitacija (muzajedetun ihtijarijja) u kojoj prodavac prodaje robu svojom željom po najvećoj ponuđenoj cijeni; i, drugo, prisilna licitacija (muzajedetun idžbarijja) u kojoj nadređeni organi vlasti (kadija, sultan ili posebne institucije ovlaštene za otuđivanje imovine) prodaju imovinu bez pristanka vlasnika iz određenog razloga, kao naprimjer, izmirivanje duga ili tome slično.

Shodno načinu prezentiranja robe, prodaja putem licitacije dijeli se također na dvije vrste: prvo, javna prodaja (ardun aleni), a to je najčešći vid licitacije gdje učestvuju svi zainteresirani, bilo da se radi o institucijama ili pojedincima; i, drugo, tajna prodaja (ardun sirri ili mezarîf), a to se najčešće odvija među firmama, udruženjima, državnim institucijama i sl.

Neophodno je potcrtati razliku između licitacije i nedžeša. Naime, nedžeš je prodaja u kojoj jedna osoba nudi veću svotu za izloženi proizvod, ali ne želi kupiti ponuđenu s ciljem da doprinese prodavcu na račun kupacâ koji povećavaju ponudu zbog te osobe. Postoje jasni hadisi u kojima Allahov Poslanik, ﷺ, zabranjuje nedžeš. Ove hadise zabilježili su imam Buharija i Muslim preko Ebu Hurejre i Ibn Omera. Stoga su islamski učenjaci osudili nedžeš, koji je, zapravo, čista obmana i prevara poštenih kupaca. (El-Mugni, 4/300, Medžmu’ul-fetava, 28/73, El-Vesit, 2/84-85, Et-Temhid, 13/348-349, El-Muhalla, 8/448, i Šerhu Fethil-Kadir, 6/476.) A Allah najbolje zna.

Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović