Da li je obaveza slijediti određeni mezheb ili Poslanikov sunnet?

Nema sumnje da položaj današnjih muslimana ovisi o njihovom držanju za sunnet, jer Uzvišeni Allah učvršćuje na zemlji one koji se vladaju po normama koje je uspostavio Poslanik, ﷺ. Jedini put koji vodi muslimane ka prosperitetu i konvergenciji na ovom i budućem svijetu jeste prakticiranje izvornog islama kao idealnog sistema u ljudskom životu. Obaveza je vjernicima da se u svemu pokore Allahu i Njegovu Poslaniku, ﷺ. Uzvišeni Allah rekao je: “Kada Allah i Poslanik Njegov nešto odrede, onda ni vjernik ni vjernica nemaju pravo da po svome hiru postupe. A oni koji su nepokorni Allahu i Poslaniku, u očitoj su zabludi.” (El-Ahzab, 36.) U drugom ajetu stoji: “I tako mi Gospodara tvoga, oni neće istinski vjerovati dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore.” (En-Nisa, 65.) Vjerovjesnik, ﷺ, rekao je: “Meni je objavljen Kur’an i s njim nešto slično njemu.” (Ebu Davud, 4604, Ahmed, 4/130, i Tahavi, u djelu Šerhul-meani, 4/209, s vjerodostojnim lancem prenosilaca. Vidjeti: Sahihul-džamia, 1/516. Pod riječima: “…i s njim nešto slično njemu” misli se na sunnet.)

Brojni su dokazi koji obavezuju na slijeđenje sunneta. Iz navedenih ajeta i hadisa može se uočiti da je sunnet neprikosnoveni izvor islama i da nije ispravno slijediti bilo čije stavove i mišljenja ako se kose s riječima ili djelima Allahovog Poslanika, ﷺ. Islamski učenjaci tumačili su Kur’an i sunnet na osnovu raspoloživih argumenata. Nisu slijepo slijedili mišljenja svojih prethodnika, naročito ako se radi o pitanjima za koja ne postoje kategorički dokazi. Bili su daleko od svake slijepe pristrasnosti. Nisu odstupali od sunneta kada se potvrdi njegova vjerodostojnost, znajući da mišljenja učenjaka ne mogu zamijeniti objavu.

Jednog je dana imam Šafija spomenuo hadis i potvrdio njegovu vjerodostojnost, pa ga neko od prisutnih upita da li prihvata rad po tom hadisu. Imam Šafija naljutio se i upitao: “Smatraš li me kršćaninom ili si me možda vidio u crkvi? Da li sam to sebe opasao zunnarom. Zar da prenosim hadis a ne prihvatim rad po njemu?!” U ovome kontekstu navodi je imam Sujuti u djelu Miftahul-dženna, str. 16. Smisao ovog predanja zabilježio je Ebu Nuajm u djelima Hil’jetul-evlija, 9/106, i Zikru ahbari Asbehan, 1/174, s vjerodostojnim lancem prenosilaca.

Poznati tabiin Mudžahid b. Džebr izjavio je: “Od svakog se prihvata i odbija, osim od Poslanika, ﷺ.” (Ebu Nuajm, u djelu Hil’jetul-evlija, 3/300, Hatib, u djelu El-Fekihu vel-mutefekkih, 1/441, i Bejheki, u djelu El-Medhal, 1/107, s vjerodostojnim lancem prenosilaca.) Ove se riječi također pripisuju Ibn Abbasu i imamu Maliku.

Abdullah b. Mubarek prenosi da je imam Ebu Hanife rekao: “Kada Poslanik, ﷺ, nešto kaže, to je neprikosnoveno, a kada kažu ashabi, možemo birati između njihovih mišljenja. A kada je riječ o izjavama tabiina, njihove ćemo izjave razmatrati.” (Ibn Abdulberr, u djelu El-Munteka, str. 145, i Bejheki, u djelu El-Medhal, 1/111, s dobrim lancem prenosilaca.)

Veliki hadiski autoritet Ebu Bekr b. Huzejme govorio je: “Ničije se riječi ne mogu uporediti s Poslanikovim, ﷺ, riječima, ako su vjerodostojno prenesene.” (Bejheki, u djelu El-Medhal, 1/106, Hatib, u djelu El-Fekihu vel-mutefekkih, 1/536, i Kajserani, u djelu Tezkiretul-huffaz, 2/728, sa ispravnim lancem prenosilaca.)

Identično ovome kazao je Omer b. Abdulaziz. (Darimi, 432, Adžurri, u djelu Eš-Šeria, 1/182, Ibn Nasr Mervezi, u djelu Es-Sunna, 96, Ibn Batta, u djelu El-Ibana, 1/60, Herevi, u djelu Zemmul-kelami ve ehlihi, 3/12 i 5/27, i Hatib, u djelu El-Fekihu vel-mutefekkih, 1/508, s dobrim lancem prenosilaca.)

Vidimo da su naši prethodnici sunnet smatrali osnovom koja treba suditi među ljudima. Niko od njih nije obavezivao na slijeđenje nekoga od islamskih učenjaka ponaosob, jer nepogrješivost u vjeri pripada samo poslanicima, dok učenjaci mogu pogriješiti u interpretiranju pravnih pitanja, bez obzira na stupanj njihove znanosti. Najistaknutije islamske ličnosti i osnivači velikih pravnih škola nisu dopustili da ih neko slijepo slijedi ili preferira njihova mišljenja nad Poslanikovim, ﷺ, hadisima.

Imam Ebu Hanife rekao je: “Kada se ustanovi vjerodostojnost hadisa, to je moje mišljenje.” (Hašijetu Ibni Abidin, 1/385.) Imam Ibn Abidin ove riječi pripisuje imamima četiri pravne škole.

Isto ovo se prenosi od Ebu Sevra. (Vidjeti: Sijeru ealamin-nubela, 10/35 od imama Zehebija.)

Imam Malik govorio je: “Ja sam čovjek, pogodim i pogriješim. Kada vidite da se moje mišljenje podudara s Kur’anom i hadisom, prihvatite ga, u protivnom ga odbacite.” (Vidjeti: Mevahibul-Dželil, 3/40, El-Ihkam, 6/244, od Ibn Hazma, i Ialamul-muvekkiin, 1/75, od Ibnul-Kajjima.)

Od imama Šafije prenose se sljedeće izreke: “Učenjaku nije dopušteno zapostaviti Poslanikove, ﷺ, riječi zbog nečijeg mišljenja” (Vidjeti: El-Umm, 7/260, od imama Šafije, i Hil’jetul-evlija, 9/107.);

“Ako vidite u mojim knjigama da se nešto kosi s Vjerovjesnikovim, ﷺ, sunnetom, sunnet prihvatite, a moje mišljenje odbacite” (Bejheki, u djelu El-Medhal, 1/205, i Hatib, u djelu El-Fekihu vel-mutefekkih, 1/389, sa ispravnim lancem prenosilaca. Vidjeti: El-Medžmu, 1/136, Mevahibul-Dželil, 1/400, Avnul-Mabud, 2/323, Šerhuz-Zurkani, 1/407, Tuhfetul-ahvezi, 1/456, Subulus-selam, 4/38, i Kešfuz-zunun, 1/826.);

“Ako vam spomenem ispravan hadis pa ostavim rad po njemu, znajte da sam izgubio razum” (Bejheki, u djelu El-Medhal, 1/205, i Hatib, u djelu El-Fekihu vel-mutefekkih, 1/389, sa ispravnim lancem prenosilaca.);

“Muslimani su jednoglasni u mišljenju da nije dopušteno ostaviti vjerodostojan hadis zbog nečijeg mišljenja” (Vidjeti: Ialamul-muvekkiin, 1/7.);

“Odričem se svojih mišljenja koja nisu u skladu s Poslanikovim, ﷺ, sunnetom, i slijedim hadis.” (Ebu Nuajm, u djelu Hil’jetul-evlija, 9/107. Vidjeti: Ialamul-muvekkiin, 2/285.)

Imam Ahmed govorio je: “Ne slijedite ni mene, ni Malika, ni Šafiju, ni Evzaija, ni Sevrija, već uzmite odakle su oni uzeli.” (Vidjeti: Sifetu salatin-Nebi, str. 53, Ialamul-muvekkiin, 2/201, i El-Kavlul-mufid, 1/61, od imama Ševkanija.)

Govoreći o jednom slabom hadisu, imam Ibn Hazm, osnivač bukvalističke pravne škole, zapisao je: “Da je ispravan, rado bih ga prihvatio, i ne bih ga ostavio zbog nekakvih drugih mišljenja.” (Vidjeti: El-Muhalla, 10/408.) Na drugom mjestu je zapisao: “Kada je riječ o nama, ničije riječi nisu (kategoričan) dokaz osim riječi Allahovog Poslanika, ﷺ. Da postoji ispravno predanje od Vjerovjesnika, ﷺ, o ovom pitanju, prihvatili bismo ga i zadovoljili se time.” (Vidjeti: El-Muhalla, 5/75.) Ovo se odnosi na one koji mogu vagati argumente i odabirati prioritetniji stav, a ne na obične ljude koji su obavezni slijediti učenjake, a Allah najbolje zna.

Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović