Selam alejkum! Da li je namjerno ostavljanje jednog od 5 dnevnih namaza -zbog ljenosti ili šerijatski neopravdanih razloga (kao npr. ustručavanje od profesora u školi ili slično), ili ako osoba ne vodi računa o tome da legne naveče navrijeme (opravdano ili ne) a zna da će joj biti teško ustati na sabah i da možda uopšte neće čuti sat- predstavlja djelo kufra…
(po Vama, mr. Ljakiću, jer sam pročitala da ste na stanovištu da je ostavljanje namaza djelo kufra)? Šta ako se to ponavlja danima, a osoba se stalno kaje i ima nijjet to ne ponoviti, ali se opet ponovi? Imate li neki savjet za ove što prespavaju sabah iz raznih razloga, a pogotovo kada kažu sebi ‘ma, sad ću ja ustati, samo još 5 minuta..’ i onda skroz prespavaju? Kako postići to da i tada, kada smo iscrpljeni i nenaspavani, imamo svijest o Allahu dž.š. i o kazni kojom prijeti i o nagradi koju obećava, kao što je imamo u toku dana ili naveče? Šta inače raditi kada insanu ‘opadne iman’, za čim prvo posegnuti? Da Vas Allah t.w.t. nagradi!
AlejkumusSelam!
Namjerno izostavljanje jednog namaza po ispravnom mišljenju učenjaka ne predstavlja djelo kufra, svejedno iz kojeg razloga bilo, nego je veliki grijeh za koji se treba pokajati. Učenjaci su se razišli da li uopšte treba naklanjati taj namjerno propušteni namaz ili ne, većina učenjaka je na tome da treba.
Moje stanovište da je ostavljanje namaza kufr se odnosi na one ljude koji nikako nemaju namaz, svejedno bilo to da sebe smatraju muslimanima a nikada nisu klanjali ili da su nekad klanjali pa su potpuno ostavili namaz. Takođe, nema sumnje da i oni koji nekad klanjaju a nekad ne klanjaju da je nekad i kod takvih njihovo povremeno ostavljanje namaza djelo kufra, s tim da to zavisi od stanja.
Za jednog muslimana je veoma bitno da zna da je velika opasnost za njegovu vjeru ostavljanje namaza i da je to grijeh oko kojeg su se razišli učenajci da li izvodi iz islama ili ne. A pitanje ko od ovih osoba koje ostavljaju namaz a sebe smatraju muslimanima je izašao iz islama je pitanje koje rješavaju kadije i veoma učeni ljudi, nije na običnom muslimanu da se bavi time. To je veoma osjetljivo pitanje kojim se mogu baviti samo islamski stručnjaci koji imaju šerijatskog znanja, praktičnog iskustva i poznaju stanje ljudi. U medicinskoj terminologiji ovo pitanje bi potpalo pod “zarazno i interno” gdje nije dozvoljeno svakom da zalazi.
A što se tiče osoba kojima nenamjerno prođe sabah ili prespavaju zbog svega što si gore navela, naravno one ne potpadaju pod pitanje onog koji ostavlja namaz, zato što ono što uzrokuje njegovo ostavljanje namaza nije namjera ostavljanja namaza.
A od načina da se prevaziđu takve situacije u kojima konstantno prolazi namaz je da se pomogne sa spravama za buđenje (sat, mobitel…) i to tako što će mijenjati mjesto gdje ih ostavlja, tj. treba ih staviti na mjesto gdje mu nije lahko da ga ugasi, nego recimo, mora da ustane dok na nađe, ili da zaduži nekog ko će ga uporno buditi sve dok ga ne probudi i tako dalje.
Onome ko osjeti da mu opada iman poznato je što se može čuti i pročitati da treba što više učiti Kur’an, klanjati nafilu, slušanje dersova, razmišljanje o Allahu i Ahiretu, smrti itd. Međutim, neko će prigovoriti da za sve ovo navedeno on nema volje da radi a iman mu slabi, pa šta onda da uradi. Iz praktičnog života se može odgovoriti na ovo pitanje time što se potvrdilo u praksi da je u ovoj situaciji najbolje rješenje za muslimana da ne bi dalje tonuo u slabost da radi ono dobro djelo pri kojem osjeća slast i zadovoljstvo da ga radi u ime Allaha želeći od Njega nagradu a ujedno mu se time povećava i iman.
Ta dobra djela koja povećavaju muslimanima iman se razlikuju od osobe do osobe, nekom se povećava iman time što posjeti svog brata muslimana, nekom time što obiđe rodbinu, nekom što udijeli sadaku, nekom time da nasavjetuje svog brata, nekome time što brani svetinje islama i tako dalje. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com