Dizanje ruku u namazu u džematu gdje je to nepoznanica?

Uvaženi brate, vaša konstatacija da je dizanje ruku u namazu sunnet (pohvalan čin) potpuno je tačna. Naš stav o tom pitanju, koji smo naučili od najvećih autoriteta današnjice, i više je nego jasan. Kada se nađete u situaciji da ste u džematu u kojem je dizanje ruku nepoznanica i kada postoji vjerovatnoća da ćete tim postupkom unijeti pometnju u džematu, kao i to da će vas ljudi zbog toga smatrati sljedbenikom neke zalutale sekte, onda nema nikakve smetnje da u datom momentu ostavite dizanje ruku u namazu. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao je: “Doista se djela vrednuju prema namjerama.” (Buhari i Muslim, od Omera, radijallahu anhu)

Ako je Allahov Poslanik, kao što nam to bilježi Buhari, odustao od rušenja Kabe i njenog ponovnog izgrađivanja na temeljima Ibrahima, alejhis-selam, samo zato što su Kurejšije bili tek prihvatili vjeru, i nisu bili spremni da shvate takav postupak, pa da mi ostavimo nešto što je pohvalno (sunnet) s ciljem jačanja bratskih veza u džematu, mnogo je preče. Ne smijemo zaboraviti na činjenicu da ljudi na našim prostorima već stoljećima klanjaju po hanefijskom mezhebu i da su odrasli daleko od mjesta gdje je dizanje ruku u namazu poznato, pa ne treba da nas čudi njihovo reagiranje. Ono je u osnovi pokazatelj njihove privrženosti onome što znaju i onome čemu su ih naučili njihovi učeni, što je u osnovi pozitivno.

Šejhu Ibn Bazu, koji je živio u sredini gdje je općepoznat i prihvatljiv čin dizanje ruku u namazu, kao i glasno izgovaranje amin u namazu, postavljeno je sljedeće pitanje: “Je li dozvoljeno izostaviti glasno izgovaranje amin u namazu i ne podizati ruke u namazu?”, pa je odgovorio: “Da, ako se nalazi u sredini –među ljudima koji ne podižu ruke u namazu niti glasno izgovaraju amin, u toj je situaciji prioritetnije da to ne čini, kako bi se zbližila njihova srca i kao bi ih mogao pozvati u dobro – hajr, i kako bi imao priliku da ih poduči, i da ih usmjerava, i kako bi mogao da popravlja njihove nedostatke. Ako bi čovjek činio suprotno onome što oni smatraju ispravnim, oni će negodovati zato što oni smatraju da je (samo) to vjera, smatraju da je vjera da se ruke podižu samo kod početnog tekbira, tako su odrasli i tako naučili od svojih učenjaka. Isto tako je i s glasnim izgovaranjem amin. Poznato je razilaženje među učenjacima u pogledu tih pitanja: neki su kazali da se amin izgovara naglas, a neki su kazali da se ne izgovara naglas.

U nekim hadisima spomenuto je da je Poslanik podizao glas prilikom izgovaranja amin, dok je u drugim spomenuto da je to izgovarao sniženim tonom. Ispravno je mišljenje da je pohvalno izgovaranje amin naglas. Onaj ko to ostavi, ostavio je samo pohvalnu stvar, zato mu’min neće učiniti ono što je pohvalno ako to vodi razjedinjenju muslimana, međusobnom razilaženju, smutnjama. Štaviše, svaki mu’min, a prvenstveno daija, treba da ostavi pohvalnu stvar ako iz njenog ostavljanja proizlazi veća korist. U tom kontekstu se navodi događaj kada je Allahov Poslanik ostavio rušenje Kabe i njeno građenje na temeljima Ibrahima, alejhis-selam, govoreći: “Da Kurejšije nisu tek prihvatili vjeru…”, zbog toga je Poslanik Kabu ostavio onakvu kakva jeste i nije je promijenio zbog opće koristi.”
(Fetve Bin Baza, 29/274–275)

Allah se smilovao našim velikanima, od kojih je sigurno naš šejh Ibn Baz, koliko je samo tolerancije u njihovim stavovima i s koliko su mudrosti odgovarali na postavljena pitanja. A Allah najbolje zna!

Na pitanje odgovorio: prof. Elvedin Pezić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com