„HOĆEMO LI MU HALALITI?“ (nakon dženaze) – nema osnova u Šerijatu

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

O toj praksi traženja halala kaže Enver Mulahalilović u svojoj knjizi „Vjerski običaji muslimana u BiH“ (str. 206 – 207):

„Imami se neposredno poslije klanjanja dženaze obraćaju prisutnim, koji su klanjali dženazu, riječima koje otprilike glase ovako: Klanjali smo dženazu našem bratu (ili sestri, ako je umrla osoba šensko) i zamolili Allaha dž.š. da mu oproti grijehe (ili da joj oprosti). Ali, ako je on (ili ona) nekome od vas nažao učinio (ili učinila), ili, ako je nekoga nehotice uvrijedio (ili uvrijediula); ili mu je kakvu štetu nanio (ili nanijela), ili mu je nešto dužan ostao (ili ostala), da li mu halalite? (ili da li joj halalite?) I kada prisutni, stojeći još u safovima, kako su klanjali dženazu, potvrdno odgovore riječima „halalimo“, na to imam odgovori: I ja mu (ili joj) halalim, te pozove prisutne da za dušu umrle osobe prouče još po jednu Fatihu, čime se završava dženaza-namaz“.

Za ovakvu praksu nema dokaza u sunnetu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ni u vjerodostojnom niti slabom ili izmišljenom hadisima. Također, nisam našao da je to bila praksa selefa ovog ummeta niti da se to navodi u knjigama hanfijskog mezheba.

Dženaza je ibadet i nije propisano činiti od obreda dženaze osim ono za šta imamo vjerodostojne argumente. Ustrajavanje u ovoj praksi traženja halala za mejita nakon klanjanja dženaze, sa ubjeđenjem da je to od obreda dženaze, ili da je propisano i pohvalno, predstavlja novotariju, jer za to nema osnova u šerijatskim tekstovima. Otkud ta praksa kod nas i od kada se praktikuje, to ne mijenja suštinu neopravdanosti ovog običaja.

Svaka novotarija je dalalet i ne prihvata se po tekstu vjerodostojnih hadisa.

Sa druge strane, došlo u hadisu muttefekun alejhi (Buharija i Muslim) da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije klanjao dženazu mejitu koji je imao dug a nije ostavio imetka za vraćanje duga, u takvim slučajevima bi rekao da ashabi klanjaju svome drugu. A nakon što ih je Allah opskrbio ratnim plijenom, rekao je da je na njemu da vrati dug mejitu koji nema imetka. Skupina učenjaka, Ibn el-Munziri, Ibn el-Bettal i Ibn Kudame, smatraju da je ovaj propis derogiran, tj. da je bio u početku a poslije je ostavljen. Dok druga skupina, među kojima je Nevevi, smatra da je ostavljao namaz za takvima kako bi podstakao na vraćanje duga za vrijeme života. U svakom slučaju, umrlom dužniku se klanja dženaza, kao što su naglasili mnogi učenjaci.

A ovo što je prenešeno oko klanjanja dženaze dužniku ne može biti argument za praksu traženja halala od svih prisutnih poslije klanjanja dženaze.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com