IMA LI HADŽIJSKA DOVA IKRAR UPORIŠTE U ŠERIJATU?

Alejkumusselam. Prije odgovora na samo pitanje korisno je znati osnovne informacije i podatke o onome što se kod nas u praksi bošnjačkih muslimana naziva Ikrar ili hadžijskom dovom.

Naime, kako navodi Enver Mulahalilović u svojoj knjizi “Vjerski običaji muslimana u Bosni i Hercegovini” (str.153 – 165) da je zbog toga što se kod nas pridavala velika pažnja obavljanju hadža a koji je iziskivao veliki fizički napor i poteškoće, velika materijalna sredstva i rizik po zdravlje i život, kada je odlazak na hadž trajao mjesecima, zbog navedenog bio je običaj da se čini IKRAR dova (hadžijska dova) kako u džamijama tako i u hadžijskim kućama uz učešće brojnih komšija, prijatelja, rodbine i džematlija. Međutim, i danas nakon što se odlazak na hadž odvija avionima i drugim prevoznim ugodnim sredstvima putovanja i dalje se vrše Ikrar dove i ispraćaju hadžije na svečan način, zavisno od običaja od mjesta do mjesta.

Hasan ef. Nametak je u svom članku “Hadžijska dova u Mostaru” koja je prvobitno objavljena u Novom beharu (br. 9-13, str. 104 – 135) opisao kako su se hadžije ispraćale na hadž i dočekivale u Mostaru, te je između ostalog naveo i tekst hadžijske dove na arapskom jeziku i u prevodu koja je sročena u rimovanoj pozi.

Dovu (ikrar – hadžijsku) su na ispraćaju i dočeku hadžija učila mektebska djeca u pratnji mualima u povorci uz aminanje, a takođe su se učile razne kaside, ilahije i dove. Ovako slično se radilo i u drugim mjestima mimo Mostara.

Pored spomenute dove koju je zabilježio Hasan ef. Nametak doskora se učila hadžijska dova od 11 stihova u Brčkom a i šire koju je zabilježio hafiz Mehmed-Hulusi Mulahalilović iz Gornjih Rahića na turskom jeziku koja je prevedena i na bosanskom jeziku.

Današnji način vršenja hadžijske dove je da se obično poslije džume ili nekog drugog namaza u džamiji prouči ašare a zatim se uči hadžijska dova onima koji si ikrarili (odlučili i zanijetili) i polaze na hadž, a onda prisutni u džamiji čestitaju budućim hadžijama i zažele im sretan put. Naravno, sve ovo je u organizaciji IZ-a dotičnog mjesta. Nakon proučene hadžijske dove u nekim mjestima se organizuje o trošku hadžija prigodno jelo. Takođe, uz ovo običaj je da se polaznici na hadž obiđu i zijarete u njihovim kućama od strane komšija, prijatelja i rodbine, pri čemu se često uči mevlud i dovi za sretan put hadžije.

Uz sve to organizuje se od strane IZ-a svečani i prigodni ispraćaji hadžija često od njihovih kuća do skupnih polazišta kako autobuskih stanica tako i aerodroma. Na sličan način se dočekuju hadžije kada se vrate sa hadža.
Smisao i mudrost hadžijske dove (koju su nazvali Ikrar) u tradiciji Islama, kako to neki koji je praktikuju tumače, je da pošto riječ ikrar u arapskom jeziku znači potvrđivanje ili svjedočenje, a Kelime i šehadet su prve riječi svjedočenja vjere, Ikrar dova je potvrda tog svedočenja djelom i praksom, jer hadž potvrđuju duhovno, tjelesnu i imovinsku spremnost da ide stazom koja ide prema Allahu. Cilj upućivanja dove za hadžije je da im put na hadž bude siguran a nagrada njegova onakva kakva je obećana, tj. da bude Džennet, te da sretno odu i vrate se kući.

Nakon svega spomenutog možemo se vratiti na srž pitanja, a to je da li hadžijska dova u obliku kako se praktikuje u Bosni ima uporište u Šerijatu?

Po svoj prilici Ikrari ili hadžijska dova je autohtoni bosanski običaj kao i mukabele.

Ovakva praksa, sama hadžijska dova i ceremonije i svečanosti ispraćanja hadžija i dočekivanja, nije prenešena i zabilježena od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti ashaba niti tabi'ina niti selefa ovog Ummeta, iako su i oni imali povoda i razloga (veliki fizički napor i poteškoće, velika materijalna sredstva i rizik po zdravlje i život, trajanje mjesecima) za sličnim.

A s obzirom da su obredi hadža ibadeti oni moraju imati imati šerijatske tekstove na kojima su zasnovani, a za ovakvu praksu koja se radi kod nas nema argumenata u šerijatskim tekstovima. Sve ovo nas vodi do jasne i nedvosmislene konstatacije da sama hadžijska dova i sve što je vezano oko njenog organizovanja a što se radi kod nas nema osnova u Šerijatu. To jest, drugim riječima s obzirom da se ustrajava na njoj i da je postala poseban i nezaobilazan ibadet ona predstavlja novotariju u vjeri. A svaka novotarija po tekstu hadisa mutefekun alejhi se odbacuje: “Ko uvede u ovu našu vjeru ono što nije od nje to se odbacuje”.

A po tekstu drugog vjerodostojnog hadisa kojeg bilježi Tirmizi svaka novotarija je dalalet a svaki dalalet vodi u vatru: “Čuvajte se novina (u vjeri), jer je svaka novina novotarija, a svaka novotarija je dalalet, a svaki dalalet vodi u vatru”.

A ovo znači da nije dozvoljeno priređivati, organizovati i prisustvovati hadžijskim ikrar dovama niti hadžijama niti drugima. Ovo nije lijep običaj kako se želi predstaviti nego čista novotarija u vjeri sa kojom je obaveza da se prekine. Organizatori hadža su obavezni da izbace ovaj običaj, tj. novotariju hadžijske dove iz svog programa organizovanja hadža jer je dova ibadet i ona mora imati uporište u Šerijatu. Ako je nije učio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, niti ashabi niti prve generacije, a da je bila propisana učili bi je, to znači da su Bošnjaci došli sa nekim hajrom u vjeri kojeg nije radio Poslanik ove vjere niti najbolje generacije.

Bitno je napomenuti da zijareti budućih hadžija u njihovim kućama prije i poslije hadža, kao i ispraćaj i dočekivanje istih ne ulaze u vjerske obrede hadža niti potpadaju pod novotariju hadžijske dove, te nema smetnje da se to praktikuje pa čak je i pohvalno shodno nijetu. Takođe, pojedinačno i neorganizovano upućivanje dova budućim hadžijama za sretan put i povratak (a što u stvari ne predstavlja tzv. hadžijsku ikrar dovu) nije novotarija niti je sporno, nego potpada pod opću pohvalu dovljenja za svoga brata muslimana.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba