Islamski brak

AlejkumusSelam!

Brak u islamu je istovremeno vjersko-moralni čin i dužnost, pravno-ugovorni akt i jedan od mnogobroinih Allahovih ajeta – znamenja i dokaza ljudima. Da je brak vjerska obaveza za bračni život sposobnim i imućnim muslimanima potvrđuju nam Kur’an i Hadis:

„Udavajte neudate i ženite neoženjene i čestite mladiće i djevojke svoje (makar bili robovi i ropkinje), ako su siromašni, Allah će im iz obilja Svoga dati. Allah je neizmjerno dobar i sve zna.“ (Kur’an, En-Nur, 32).

Pozivajući muslimane da stupaju i žive u brakovima Vjerovjesnik ih bodri: „Tenakehu tekaseru feinni ubahi bikumul-umeme jevmel-kijameti, – ženite se množite se, jer ću se ja s vama i vašom brojnošću ponositi na Sudnjem danu.“

Resulullah s.a.w.s., poziva i proziva mladiće da se obavezno žene, ako ispunjavaju uslove, iz slijedećih razloga: „Mladići! Ko od vas ima uslova da udovolji bračnim obavezama nek se oženi, jer je ženidba najbolje sredstvo da čovjek obori svoj pogled i da ne gleda tuđe žene i najsigurniji put za očuvanje od bluda.“ (Buharija i Muslim)

Da bi brak bio islamski mora biti sklopljen u ime i radi Allaha dž.š., i po šerijatsko-pravnim propisima. Po šerijatsko-pravnim propisima uslovi za valjanost islamskog braka su dvojaki i to:

1. šurutun-nikah – preduslovi za sklapanje braka i
2. erkanun-nikah – uslovi pri sklapanju braka.

Da bi dvije osobe mogle stupiti u brak nužno je da zadovolje šurutun-nikah, tj. da kao zaručnici budu:

· slobodne (hurrijjet)
· da su duševno i umno zdrave (akl),
· da posjeduju bračnu punoljetnst (bulug),
· da postoji slobodna volja zaručnika (rida’u tarefejn),
· vjeroispovijest zaručnika, posebno mladića,
· da mladić u izvjesnim slučajevima bude dostojna prilika djevojci,
· ledičnost i nikakva smetnja zaručnice a nekada i samog zaručnika,

· međusobno nerodbinstvo i nesrodstvo po kriterijima šerijata: po krvi, mlijeku i tazbinstvu i
· da zaručnici, i mladić i djevojka stupaju u brak namjerno, slobodno, isključivo svojom voljom, planski i pri punoj svijesti u ime i radi Allaha dž.š..

Punoljetstvo mladića i djevojke se u mnogim zemljama određuje zakonom, a biološki oni to postaju sposobnošću mladića za seksualne odnose i djevojke sa pojavom menstruacije što i šerijat priznaje.

Uslovi pri samom sklapanju braka – erkanun-nikah su:

· dozvola staratelja (iznul-velijj, po mišljenju većine islamske uleme)
· ponuda bračne zajednice (idžab),
· prihvatnje bračne veze (kabul),
· očitovanje o bračnoj vezi i zajednici mora biti u isto vrijeme i na istom mjestu,
· kandidati za brak moraju jedno drugo potpuno čuti pri ponudi i prihvatanju bračne veze i zajednice,
· vjenčanje se mora obaviti u prisustvu svjedoka kojii su čuli ponudu i prihvatanje braka i
· da se pri vjenčanju ugovori vjenčani dar – mehr.

Zato je sa stajališta islama u pravnoj ravni – brak ženidbeni ugovor, koji je prema šerijatskim propisima zaključen između muškarca i žene koji nemaju nikakvih vjerskih i šerijatsko-pravnih smetnji, u biti ugovor ili sporazum, na osnovu kojeg te osobe potpuno slobodno i na dozvoljen način žive u intimnom odnosu i stupaju u seksualne odnose koji su jedino u braku i kroz brak dozvoljeni.

Kako je jedan od uvjeta pri sklapanju braka prisustvo svjedoka i sami svjedoci moraju biti:

· punoljetni (a ne djeca),
· umno i duševno zdravi muslimani, kada se radi o sklapanju šerijatskog braka, da znaju da se radi o braku,
· da čuju u isto vrijeme ponudu i prihvat zaručnika.
Svjedoci pri sklapanju islamsko-šerijatskog braka ne mogu biti:
· duševno i umno poremećene osobe,
· potpuno gluhe osobe koje ne mogu čuti ponudu i prihvat braka,
· totalno pijane osobe i
· nemuslimani.

Po učenju islama brak spada u šerijatsko-vjersko pravo zato što se zasniva na Kur’anu i Hadisu i što se kao vjerski čin sklapa, u ime i radi Allaha dž.š., ali on spada i u šerijatsko građansko pravo (muamelat) i zato što je on vrsta potpuno slobodnog ugovora i sporazuma iz kojeg nastaju sasvim konkretne obaveze, dužnosti ali i prava i blagodeti za obje strane koje na halal način ne mogu nigdje i nikako van braka postići.

Dakle, brak se može sklopiti bez prisustva imama i formalno pisanog ugovora, ali uloga imama-alima jeste ta da se još jedanput provjeri da li su svi šerijatski uslovi ispunjeni i da slučajno ne postoji kakva šeriatska smetnja kako kod zaručnika, tako i kod staratelja, svjedoka, vjenčanog dara kao i kod same obznane čina sklapanja braka te na kraju i radi učenja dove budućim mladencima za sreću i berićet u braku.

Što se tiče pisanog ugovora i on je veoma bitan radi sjutrašnjeg dokazivanja da je se u braku, i radi ostvarivanja dunjalučkih prava koja nas sljeduju kako po vjeri tako i po zakonima država u kojima živimo. Taj pisani ugovor mora biti validan i službeno priznat. Pisani ugovor je također bitan radi eventualnog sjutrašnjeg razvoda, za šta se nanovo moraju sazivati svjedoci itd..

Dakle, smatram da vam je dozvoljeno da stupite u bračnu vezu na osnovu dozvole vašega staratelja – oca ili nekoga ko je ne mjesto njega, uz prisustvo svjedoka, i obznanu sklapanja braka po adetu i običaju mjesta u kojem živite – a opštinska formalnost se da ispuniti i kasnije ali je nije pohvalno odugovlačiti da ne bi došlo do kašnjenja ostvarenja dunjalučkih prava i obaveza kako muža i žene tako i inšallahu te’ala djece.

Lijepo je pozvati lokalnog imama da prisustvuje tom činu sklapanja braka, pa ako on nema dozvolu od svojih nadležnih službi da formalno sklapa brak – bez prethodno sklopljenog braka u Opštini – onda neka neformalno sklopi taj brak, proprativši buduću vezu učenjem Kur’ana, dovom i vazu-nasihatom.

Na pitanje odgovorio: prof. Sead ef. Jasavić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com