JE LI DOZVOLJENA UPOTREBA SLIKA ŽIVIH BIĆA?

Korištenje i upotreba slika na kojima je naslikano ono što ima dušu, svejedno bile one naslikane rukom ili aparatom (telefonom, kamerom i slično), je pitanje koje se potpuno razlikuje od samog crtanja i slikanja koji su zabranjeni na osnovu jasnih i nedvosmislenih hadisa.

Prenosi Ibn Hadžer u “Fethul-bari” (10/480) mišljenja učenjaka oko upotrebe crteža, slika i kipova (svega što je u trodimenzionalnom obliku a ima dušu) onako kako ih je rezimirao malikijski učenjak Ibnul-Arebi:

Prvo: ako je slika u trodimenzionalnom obliku (kip i slično) od onoga što ima dušu zabranjeno je njeno korištenjo po idžmau (konsenzusu) učenjaka (naravno, iz ovoga se izuzimaju lutke).

Drugo: ako je crtež ili slika na papiru, platnu, odjeći ili slično učenjaci imaju četiri mišljenja oko njihove upotrebe:

Prvo – opća dozvola koju dokazuju hadisom kojeg bilježe Buharija i Muslim a u kojem je došao izuzetak za dozvoljenu upotrebu slika: “Osim slike na odjeći”.

Drugo – opća zabrana na koju ukazuju hadisi u kojima je došla zabrana slikanja u općem smislu.

Treće – ako je ono što ima dušu naslikano u svom potpunom izgledu onda je upotreba tih slika haram, a ako je naslikano bez glave ili u pojedinačnim dijelovima onda je dozvoljena upotreba. A ovo mišljenje je po njemu (po Ibnul-Arebiju) najispravnije. Dokaz za njega je hadis koji bilježi Nesai u kojem je došlo da Džibril, alejhi selam, nije htio da uđe u kuću Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jer je na zavjesi bila slika a onda je naredio Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, ili da odsiječe glave na slikama ili da od njih napravi šilte na kome će se sjediti, i dodao je da meleci ne ulaze u kuću u kojoj ima slika. Albani ovaj hadis ocjenjuje vjerodostojnim.

Četvrto – ako slika nije okačena i obješena onda je dozvoljena njena upotreba a u suprotnom nije dozvoljeno. Dokaz za to je hadis od Aiše, radijallahu anha, koja prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, došao sa putovanja a ona je prekrila otvor na zidu zavjesom na kojoj su bile crteži, pa čim je to vidio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, lice mu je promijenilo boju. Pa je rekao: “O Aiša, ljudi koji će se najžešće kažnjavati kod

Allaha na Sudnjem danu su oni koji oponašaju Allahovo stvaranje”. Pa kaže Aiša da su isjekli tu zavjesu i napravili od nje jedan ili dva jastuka. Hadis je mutefekun alejh.

Zatim Ibn Hadžer pravi spoj između trećeg i četvrtog mišljenja i navodi dokaz koji to podupire, tj. gore spomenuti hadis kojeg bilježi Nesai.

A šejh Usejmin kada je upitan o upotrebi slika onoga što ima dušu podijelio je te slike na pet vrsta i za svaku od njih naveo šerijatski propis i dokaz.

Prva vrsta – slike koje se vješaju (na zid, ormar ili slično) s namjerom veličanja onog što je naslikano, poput slika kraljeva, predsjednika, ministara, učenjaka i slično, njihova upotreba u ovakvom obliku je haram.

Druga vrsta – slike koje se vješaju (na zid, ormar ili slično) ali kao uspomene, poput slike prijatelja, djece, roditelja i slično, njihova upotreba je takođe haram.

Treća vrsta – slike koje se vješaju (na zid, ormar ili slično) radi ukrasa poput slika na zavjesama, zidovima i slično, upotreba ovih slika je takođe haram.

Četvrta vrsta – slike kojima se ne pridaje značaj (na način da se okače i vješaju) poput slika na tepisima, posteljini, šiltetima, dekama i slično. Upotreba ovih slika po većina učenjaka, kako prenosi Nevevi, je dozvoljena.

Peta vrsta – slike koje je teško ili skoro nemoguće izbjeći, poput slika u novinama, časopisima, knjigama, na novcu i slično, a za kojima musliman ima potrebu zbog njihove koristi. Upotreba ovih sredstava je dozvoljena sa slikama koje su u njima ili na njima zbog nemogućnosti da se izbjegnu.

Prenosi Bejheki u svom Sunnenu da je Abdullah ibn Abbas, radijallahu anhu, rekao: “Slika je glava, pa kada se otkloni glava onda to nije slika”, a šejh Albani je ovaj rivajet ocijenio vjerodostojnim. Takođe, isto ovo se prenosi od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, i Ikrime. A imam Ahmed je rekao: “Slika je glava”, a kada bi htio da uništi sliku obrisao bi glavu.

Iz svega spomenutog se može rezimirati otprilike onaj stav koji je zauzeo Ibn Hadžer, a to je da slike na kojima je naslikano ono što ima dušu (ljudi, meleci, životinje, džini) nije dozvoljeno vješati (na zid, ormar i slično) radi veličanja, uspomene ili ukrasa, a ako je ono što je naslikano u potpunom svom izgledu, onda ih takođe nije uopće dozvoljeno upotrebljavati. Dozvoljena je upotreba onog što je naslikano ako mu je obrisana glava (ili lice, tj. oči, nos i usta) ili ako su te slike naslikane na onome po čemu se gazi ili sjedi. Iz zabrane korištenja slika, kao što navodi šejh Usejmin, se izuzimaju slike za dokumente i slike u novinama, časopisima, knjigama, na novcu i slično zbog nužde i nemogućnosti da se izbjegnu.

Ve billahi tevfik.

Dr. Zijad Ljakić

Preuzeto sa web stranice http://www.zijad-ljakic.com/