Je li dozvoljeno prodati kuću ili zemlju a da je ne ponudimo prvo suvlasniku?

Džabir, radijallahu anhu, pripovijeda da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Onaj čovjek koji je suvlasnik u devama, odnosno u palmama nema pravo prodati svoj dio sve dok taj imetak prvo ne ponudi suvlasniku, jer, ako mu se dopadne, kupit će ga, a ako mu se ne dopadne, odustat će od kupovine. ”l

Propisi u vezi s poglavljem

Prvo, učenjaci su jednoglasni u mišljenju da je šufa, pravo prvokupnje utemeljeno Šerijatom. Pravo prvokupnje ustvari je kupnja dionice od njenog suvlasnika, po cijeni po kojoj bi je onaj prodao trećem licu.

Drugo, pravo prvokupnje je neopozivo pravo koje polaže suvlasnik, ali samo kada je riječ o onome što nije podijeljeno. Džabir, radijallahu anhu, izjavio je: ”Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, odredio je pravo prvokupnje u svemu što nije podijeljeno, ali kada se imetak podijeli i put označi na zemlji, tada pravo prvokupnje ne vrijedi.”2

El-Begavi napominje: “Učenjaci su jednoglasni u mišljenju da suvlasnici imaju pravo prvokupnje djeljive četvrtine koju prodaje njen suvlasnik po kupljenoj cijeni. Ako svoju dionicu mijenja za protuvrijednost u odjeći, odnosno robovima, tada će u obzir uzeti cijenu po kojoj je kupio robu.”3

Treće, pravo prvokupnje utemeljeno je u svemu, i nema razlike kada se radi o životinjama, pokretninama i nekretninama.

Četvrto, kada se, naprimjer, na zemlji jasno odredi granica, tada se isključuje pravo prvokupnje. To nam govori da pravo prvokupnje zavisi od fizičke izmiješanosti određenog imetka, a ne od njegove blizine.

Peto, razmatrajući pitanje prava prvokupnje, imam El-Begavi veli: “Kada je riječ o tome ima li komšija pravo prvokupnje, islamski učenjaci imaju podijeljena mišljenja. Većina ashaba i kasnijih učenjaka: Omer, Osman, stanovnici Medine, Seid b. el-Musejjib, Sulejman b. Jesar, Omer b. Abdulaziz, Ez-Zuhri, Jahja b. Seid el-Ensari, Rebi b. Ebu Abdurrahman, Malik, El-Evzai, Šafi, Ahmed, lshak i Ebu Sevr ­ smatraju da komšija nema pravo prvokupnje, drukčije rečeno, pravo prvokupnje odnosi se isključivo na zajedničko vlasništvo, a ne na ono što je već podijeljeno. Međutim, neki ashabi i neki drugi učenjaci: Sufjan es-Sevri, Ibnul-Mubarek i hanefijski autoriteti smatraju da komšija ima pravo prvokupnje, osim što hanefijski pravnici kažu da suvlasnik ima prednost nad komšijom.”4

Ja velim da se oni učenjaci koji smatraju da komšija ima pravo prvokupnje pozivaju na sljedeća dva hadisa: Rafi, radijallahu anhu, prenosi da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, jednom prilikom rekao: ”Komšija polaže najveće pravo na sve ono što je u blizini njegove kuće”5; Semura b. Džundub, radijallahu anhu, prenio je sljedeće Vjerovjesnikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: ”Komšija polaže najveće pravo na kuću svog komšije. ‘6

Međutim, oni učenjaci koji ovo isključuju odgovorili su na ovakvo dokazivanje, a taj je odgovor sažeo El-Begavi rekavši: “U hadisu se ne spominje pravo prvokupnje, moguće je da se mislilo na to pravo, a moguće je da se mislilo na to da komšija polaže najveće pravo na dobročinstvo i pomoć, kao što stoji da je Aiša, radijallahu anha, upitala: ‘Božiji Poslaniče, imam dvojicu komšija, pa kojem ću od njih dati kurbansko meso?’ Na to joj je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio: ‘Onome čija je kuća bliže tvojoj kući. ‘ 7 Ako se u hadisu mislilo na pravo prvokupnje, onda moramo reći da se izraz džar (komšija) odnosi na suvlasnika, e da bismo uskladili te hadise, jer nekada se suvlasnik naziva džarom, tim prije jer su poslovni partneri tjesnije vezani nego komšije: komšija s čovjekom ne dijeli kuću, a poslovni je partner dijeli. Na ovakvo nas shvatanje upućuju Resulullahove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: ” . .polaže najveće pravo . . . ‘, a taj se izraz upotrebljava kada se govori o nekom ko ima najveće pravo na nešto, i suvlasnik u određenom imetku polaže najveće pravo na njega.”8 Isto ovako govorio je i hafiz Ibn Hadžer.9

Šesto, u vezi s ovim pitanjem, neki su učenjaci uskladili naoko oprečne hadise, pozivajući se na Džabirovo, radijallahu anhu, predanje u kojem stoji da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao sljedeće: “Komšija polaže najveće pravo na zemlju svog komšije ako je put do te zemlje isti; ako je pak komšija odsutan, čovjek će sačekati njegov povratak. ” 10

Jedan od tih učenjaka jeste i lbnul-Dževzi, koji je u djelu Et Tenkih zapisao sljedeće: “Treba znati da je predanje Abdulmelika b. Ebu Sulejmana autentično, a između njega i poznate verzije Džabirovog, radijallahu anhu, predanja: ‘Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, odredio je pravo prvokupnje u svemu što nije podijeljeno, ali kada se imetak podijeli i put označi na zemlji, tada pravo prvokupnje ne vrijedi’ – nema oprečnosti. U Abdulmelikovom predanju stoji: ” .. ako je put do te zemlje isti’, a u Džabirovom predanju nije negirano pravo prvokupnje, osim ako se označi put na zemlji. Stoga, možemo kazati ovako: ako su komšije suvlasnici u bunaru, odnosno u krovu, odnosno u putu, tada komšija polaže najveće pravo na dionicu svoga komšije, na osnovu Abdulmelikovog predanja, ali, ako nisu suvlasnici u tom imetku, tada on nema pravo prvokupnje, na osnovu poznate verzije Džabirovog, radijallahu anhu, predanja.”ll

Ovo je pitanje imam Eš-Ševkani ovako razmatrao: “Navedene je hadise moguće uskladiti ako u obzir uzmemo verziju u kojoj stoji: ‘ … ako je put do te zemlje isti . . . ‘ Naime, iz ovog se hadisa razumije da pravo prvokupnje uopće ne zavisi od blizine ako put do zemlje nije isti, i pogriješili su oni učenjaci koji prihvataju Abdulmelikovu verziju tvrdeći da je ona poseban dokaz koji se mora pretpostaviti općem dokazu. Mišljenje da komšija ima pravo prvokupnje ako je put do zemlje isti, zastupali su neki šafijski autoriteti, a tom njihovom mišljenju u prilog ide činjenica da je pravo prvokupnje propisano radi sprečavanja štete, a šteta se većinom nanosi u zajedničkom imetku ili u fizičkom pristupu zemlji, a tu štetu obično trpe suvlasnici jedni od drugih. I uzimanje u obzir tih rijetkih slučajeva iziskuje potvrđivanje prava prvokupnje, makar njihov imetak ne bio fizički blizu. Ponekad čovjek ima štetu od svoga komšije, kao, naprimjer, da ga zaklanja od sunca, vidi njegovo ženskinje, osjeti neugodan miris iz njegove kuće, čuje galamu i određene zabranjene zvukove, i tada nijedan učenjak ne smatra da tu postoji pravo prvokupnje. Naime, šteta koja se rijetko dešava nije mjerodavna u Šerijatu, jer je Zakonodavac propise doveo u zavisan odnos samo s učestalim pojavama. Kada bismo i pretpostaviti da se izraz džar (komšija) u arapskom jeziku koristi u svom osnovnom značenju, tj . u značenju čovjeka koji živi blizu nekoga, ali nije suvlasnik u njegovom imetku, i tada bismo morali kazati da se ovaj izraz odnosi na onoga komšiju koji dijeli isti put sa svojim komšijom. Možemo zaključiti da pravo prvokupnje ne zavisi od blizine, i to je ispravno mišljenje.”12

____________
Iz knjige “Enciklopedija Zabrana u Islamu 2. dio”
Naslov originala: “Mewsua'tul-menahiš-šeri'jjeti fi sahihis-sunnetin-nebevijjeti ”
Autor: Selim el-Hilali
Preuzmite pdf knjigu na ovom linku:
https://mojislam.com/wp-content/uploads/2019/09/Enciklopedija-zabrana-u-islamu-2.pdf