Kaburska patnja

Hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova, i neka su salavati i selami na Njegovog odabranog poslanika i miljenika Muhammeda, na njegovu časnu porodicu i sve sljedbenike do Sudnjega dana.

Patnja i užitak u kaburu istina su koju potvrđuju brojni hadisi, a na nju ukazuje i kur’anski ajet u kojem Uzvišeni Gospodar, govoreći o faraonu i njegovim sljedbenicima, kaže: “Vatra kojoj se jutrom i večeri izlažu, a kada nastupi Čas: ‘Uvedite faraonove ljude u patnju najtežu!’” (Gafir, 46) U ovom ajetu Svemogući Gospodar potvrđuje postojanje patnje prije nego što nastupi Čas, tj. Sudnji dan, a to je upravo patnja u kaburu. Istina je i da sva stvorenja koja su u blizini kabura, osim ljudi i džina, čuju glasove onih koji se muče u svojim kaburima. U hadisu Enesa b. Malika, radijallahu anhu, navodi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada čovjek bude spušten u svoj kabur, a njegovi pratioci od njega odu…”, a zatim kaže: “…a nevjernik ili munafik bit će upitan: ‘Šta si govorio o ovom čovjeku?’, a on će reći: ‘Ne znam, govorio sam ono što je i drugi svijet govorio!’ Pa će mu se reći: ‘Ne znao i ne mogao znati!’ Zatim će biti udaren gvozdenim maljem između ušiju, pa će vrisnuti tako da će ga čuti oni koji su u njegovoj blizini, osim ljudi i džina.” (Buhari, br. 1338)

U drugoj predaji navodi se da su kod Aiše, radijallahu anha, ušle dvije jevrejske starice te su spomenule patnju u kaburu, ali im Aiša nije vjerovala nego je o tome pitala Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a on je kazao: “Istinu su rekle. Doista se oni (stanovnici kabura) kažnjavaju patnjom koju čuju sve životinje!” Aiša dalje kazuje: “Nakon toga, Allahov Poslanik redovno se, u svojim namazima, utjecao od kaburske patnje.” (Buhari, br. 6366, i Muslim, br. 586)

Boravak i cvrkut ptica u nevjerničkom groblju ne negira postojanje kaburske patnje, niti to da one čuju glasove mučenih u kaburima. Kaburska patnja ulazi u domen gajba u koje mu’min vjeruje, jer je putem šerijata o tome obaviješten. Kada bi Uzvišeni Allah dao da postoje vidljivi i osjetilni znakovi kaburske patnje, koje svako vidi i primjećuje, to više ne bi bilo u okviru gajba i vjerovanje u nju ne bi imalo svoju posebnost i odliku. Uzvišeni Allah odredio je da to bude skriveno kako bi se oni koji vjeruju razlikovali od onih koji ne vjeruju.
Uz to, ptice i druge životinje ne plaše se tih glasova, jer nisu njima usmjereni i ne tiču ih se, kao što čuju drugu buku i galamu, poput zvukova automobila, aviona i sl., a ne plaše se i ne bježe. Razlog njihove smirenosti jeste to što su naviknute na te zvukove, a nisu njima izravno usmjereni.

Pogledajmo, naprimjer, golubove u Mekanskom i Medinskom haremu, ezan se uči glasno putem ozvučenja tako da se čuje kilometrima, ali oni ostaju potpuno mirni i neuplašeni, međutim, kada bismo izravno na njih podigli glas, uplašili bi se i odletjeli. Isto tako, trava i zelenilo koje raste na tim grobovima nema veze sa patnjom ili užitkom koji se unutra dešava, jer Allah je učinio da iz zemlje raste bilje i klijaju sjemenke kad god se tu nađe vlaga i drugi potrebni uvjeti. Slične pojave ne smiju biti izvor sumnje u vjeri, jer iman u srcu vjernika, nakon što je shvatio da je islam vjera istine, toliko je čvrst i postojan da ga obične vesvese ne mogu poljuljati.

Na pitanje odgovorio: dr. Hakija Kanurić

Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com