KADA JE OBAVEZA DJECU OSUNETITI

Alejkumusselam.

Oko vremena sunećenja nije ništa vjerodostojno prenešeno, zbog toga učenjaci imaju podijeljeno mišljenje po tom pitanju.

Kada je upitan imam Ahmed o vremenu sunećenja odgovorio je: “O tome nisam čuo ništa”.

A kaže Ibnul-Munzir: “Oko vremena sunećenja nema hadisa na kojeg bi se moglo vratiti niti sunneta po kojem se radi”.

Bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ibrahim, alejhisselam, se osunetio u (u rivajetu: nakon) osamdestoj godini života u mjestu Kudum”.

Neki učenjaci kažu da je najbolje da se sunećenje izvrši u djetinjastvu jer u tom periodu je najmanje bolno za dijete, te da bi dijete odraslo u potpunom tjelesnom stanju.

Kaže imam Nevevi u “El-Medžmu” (1/351): “Mustehab je staratelju da osuneti dijete u njegovoj mladosti jer je to najblaže za dijete”.

Bilježi Bejheki u svom Sunenu od Džabira, radijallahu anhu, da je Vjerovjesnik, sallallahu laejhi ve sellem, zaklao akiku Hasanu i Husejnu i osunetio ih sedmog dana.

Međutim, sened ovog hadisa je slab kao što su to pojasnili šejh Albani i ostali, te ovaj hadis ne može biti argument po ovom pitanju.

A što se tiče vremena kada je vadžib da se dijete osuneti, po tom pitanju se prenose otprilike neka tri mišljenja: prvo – da je obavezan nakon punoljetnosti da se osuneti, drugo – prije nego što postane punoljetan i treće – kada god hoće, ali da je najbolje prije punoljetnosti.

Prvo mišljenje, da je sunećenje obavezno nakon punoljetnosti, je stav šafijskog mezheba, kao što prenosi imam Nevevi, a dokazuju ga time što uopćeno šerijatske obaveze ne počinju prije punoljetnosti pa tako i sunećenje.

Drugo mišljenje, da je sunećenje vadžib prije nastupanja punoljetnosti, zastupa između ostalih i Ibnul-Kajjim, s tim da je obaveza staratelja da izvrši sunećenje a ne samog djeteta. On dokazuje ovo mišljenje time što je Allahov

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obavezao očeve da naređuju svojoj djeci da klanjaju od sedme godine a da ih uderaju od njihove desete godine ako ostavljaju namaz (kao što je prenešeno u hadisu mutefekun alejhi), pa kaže kako se može opravdati njihovo nesunećenje sve dok ne postanu punoljetni. Međutim, ovome se može prigovoriti da je ogromna razlika između obaveze namaza i obaveze sunećenja te da je kijasenje (analogija-upoređivanje) jednog na druga potpada pod tzv. kijas sa razlikom, tj. da ove dvije stvari (namaz i sunećenje) imaju mnogo različitih karakteristika zbog čega je neispravno upoređivati jednu sa drugom.

Od Ibn Tejmije se prenosi (El-Fetav el-kubra, 1/275) da je bio na trećem stavu, tj. da je muslimanu dozovljeno da se suneti kad god hoće a da bi trebao da se osuneti kada se približi godinama punoljetnosti, kao što je to bio običaj Arapa, tako da kada već postane punoljetan bude osunećen.

Nema sumnje da je najbolje i najbezbolnije za dijete da ga staratelj osuneti u djetinjstvu odmah nakon rođenja, s tim da nema dokaza da je to sunnet niti vadžib. A musliman postaje obavezan da se osuneti kada postanepunoljetan jer sa punoljetnošću postaje obavezan da radi i većinu ostalih šerijatskih obaveza, a da je musliman obavezan osunetiti se prije punoljetnosti za to nema dokaza. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com