Kakav je propis izučavanja ovosvjetskih zakona?

Nema sumnje da je Uzvišeni Allah obavezao Svoje robove da se pridržavaju Njegovog šerijata i suđenja po njemu (u međusobnim sporovima), te upozorio na opasnost suđenja po nekom drugom zakonu mimo Njegovog zakona i obavijestio da je to osobina munafika (dvoličnjaka), kao i da je svaki zakon mimo Njegovog – zakon džahilijeta (neznanja). Nema boljeg zakona od Allahovog zakona i On se zakleo da Njegovi robovi neće vjerovati sve dok u sporovima svojim ne private sud Poslanika, ﷺ, (tj. Allahov zakon), kojem će se u potpunosti pokoriti i poslije kojeg u svojim dušama neće osjećati tegobu zbog njegove presude.

Također je Uzvišeni u suri El-Maida objavio da je suđenje mimo Allahovog zakona kufr (nevjerstvo), nepravda i prelaženje Allahovih granica. Za sve ove stvari koje smo spomenuli, Uzvišeni Allah dao je i objasnio dokaze u Svojoj plemenitoj knjizi Kur’anu. Što se tiče onih koji izučavaju ovosvjetske zakone i druge njima podučavaju, oni se dijele u tri grupe.

Prva: Onaj ko ih izučava i druge njima podučava da bi upoznao njihovu suštinu i uvidio prednost islamskih propisa u odnosu na njih, te da bi sebe i druge njima okoristio u stvarima koje se ne suprotstavljaju čistom šerijatu, prema mom mišljenju, u tome nema šerijatske smetnje, čak će možda isti biti nagrađen i pohvaljen, ako bi time želio da ukaže na slabosti ovih zakona u odnosu na zakon islama.

Dakle, oni koji ih izučavaju sa ovom namjerom imaju propis onih koji izučavaju propise kamate i vrste opojnih pića i kocke (tj. njihovog utjecaja na društvo), i drugih sličnih stvari, poput zabludjelih ideologija.

Zatim, da ih izučava kako bi znao propis Allahove vjere o njima i time podučio druge, sa ubjeđenjem u njihovu zabranu u stvarima koje se suprotstavljaju Allahovom zakonu, i propis o njemu nije kao propis o onome koji izučava sihr (vradžbinu) i njoj podučava druge. To je zbog toga što je sihr zabranjen u svojoj osnovi, zbog stvari koje ga prate, od širka i obožavanja džina, gdje onaj koji izučava sihr i druge njemu podučava, ne bi mogao uspjeti, a da i sam ne počini širk, za razliku od onoga koji izučava ovosvjetske zakone i druge podučava njima, ne radi suđenja po njima, niti smatrajući da su oni dozvoljeni.

Druga: Ko izučava ovosvjetske zakone i podučava njima da bi se po njima sudilo, ili druge u tome pomaže, a u isto vrijeme vjeruje u njihovu zabranjenost, tj. zabranjenost suđenja po nekom drugom zakonu mimo Allahovog zakona, nego ga je na to navelo slijeđenje strasti i ljubav prema imetku, propis o ovoj osobi glasi: time je izašla iz Allahovih granica, počinila nevjerstvo i nepravdu, ali u manjoj mjeri, čime nije izašla iz okvira Islama.

Ovo je mišljenje poznato među islamskim učenjacima, ovako su smatrali Ibn Abbas, Tavus, Ata, Mudžahid i mnogi prethodnici, kao i oni koji su poslije njih došli, kako su to spomenuli Ibn Kesir, Begavi, Kurtubi i drugi. Također, o ovome je govorio i poznati Ibn Kajjim, Allah mu se smilovao, u poglavlju o namazu, a šejh Abdullatif b. Abdurrahman b. Husein, Allah mu se smilovao, napisao je poslanicu na ovu temu, koja se nalazi u trećem tomu zbirke pisama pod naslovom Resail el Ula.

Oni koji podučavaju, kao i oni koji uče ovosvjetske zakone slični su onima koji uče o kamati i vrstama opojnih pića i kocke, a zatim tome druge podučavaju, sve zbog strasti koju slijede i želje za imetkom, istovremeno ih ne smatrajući dozvoljenim. Oni znaju da su svi poslovi vezani za kamatu haram (zabranjeni), kao što znaju da je pijenje opojnih pića i kockanje zabranjeno. Međutim, zbog slabog vjerovanja, strasti koje njima upravljaju, kao i imetka za kojim žude, njihovo ubjeđenje o zabranjenosti tih djela ne sprečava ih da se bave njima, tako da, prema mišljenju ehli-sunneta, oni ne izlaze iz okvira islama sve dok ta djela ne ohalale – počnu smatrati dozvoljenim.

Treća: Ko izučava ovosvjetske zakone i druge njima podučava priznavajući ih, bez obzira da li u tome davao prednost šerijatu nad njima ili ne, on je kafir (nevjernik), sa najvećim stepenom kufra, po mišljenju svih muslimana, jer je on, priznavajući ovosvjetske zakone, a koji su u suprotnosti sa Allahovim zakonom, dozvolio ono što je općepoznato kao zabranjeno, poput onoga koji je dozvolio zinaluk, alkohol i tome slične stvari, i tim svojim postupkom za laž optužio Allaha i Njegovog Poslanika, te se suprotstavio Njegovoj Knjizi i sunnetu Njegovog Poslanika.

Islamski su učenjaci složni u tome da je nevjernik onaj ko dozvoli ono što je Uzvišeni Allah zabranio ili ko zabrani ono što je općepoznato kao dozvoljeno u vjeri islamu. Dakle, onaj ko se osvrne na ono što su učenjaci četiri priznata mezheba rekli u poglavlju “Propis otpadnika od vjere”, bit će mu jasno ono što smo rekli.

Medžmu fetava Šejh Ibn Baz, 2/325–331.

Preveo: Bekir Hodžić