Kakav je propis o adopciji – usvajanju djece?

Stalnoj komisiji za fetve na čelu sa Ibrahimom b. Muhammedom postavljeno je pitanje o propisima usvajanja muškog djeteta – posinjenja, pa su odgovorili:

Prvo: Posinjenje je bilo poznato u periodu džahilijeta –predislamskog doba, prije poslanstva Muhammeda, ﷺ. Posinjeno dijete pripisivali su svome rodu, ono bi imalo pravo na nasljedstvo, osamljivalo se sa suprugom i kćerima onoga ko ga je posinio, kao što su smatrali da mu je njegova supruga zabranjena za brak. Općenito, posinjeno dijete tretiralo se, u svim propisima, kao rođeno dijete.

Allahov Poslanik, ﷺ, posinio je prije poslanstva Zejda b. Harisa b. Šerahila el-Kelbija, tako da su ga zvali Zejd b. Muhammed – Zejd, sin Muhammedov. Ta praksa ostala je i u islamu sve do treće ili pete godine po Hidžri.

Drugo: Uzvišeni Allah naredio je da se posinjena djeca pripisuju njihovim rođenim očevima, ako su poznati, a ako nisu poznati njihovi rođeni očevi, tada se posinci smatraju braćom po vjeri i štićenicima onih koji su ih posinili. Uzvišeni Allah strogo je zabranio (haram) da se posinjeno dijete pripisuje onome ko ga je posinio, osim ako se to kaže u zaboravu ili kao lapsus, kada se ne smatra grijehom. Uzvišeni Allah pojasnio je da je taj propis (zabranjivanje posinjenja) apsolutna pravda sa svim elementima, počevši od iskrenosti u govoru, čuvanja čovjeka i njegove časti, te čuvanja čovjekovih materijalnih prava i njihovog davanja onima koji su najprioritetniji. Kazao je Uzvišeni Allah: “Allah nijednom čovjeku dva srca u njedrima njegovim nije dao, a ni žene vaše, od kojih se ziharom rastavljate, materama vašim nije učinio, niti je posinke vaše sinovima vašim učinio. To su samo vaše riječi, iz usta vaših, a Allah istinu govori i na Pravi put izvodi. Zovite ih po očevima njihovim, to je kod Allah ispravnije. A ako ne znate imena očeva njihovih, pa, braća su vaša po vjeri i štićenici su vaši. Nije grijeh ako u tome pogriješite, grijeh je ako to namjerno učinite; a Allah prašta i samilostan je.” (El-Ahzab, 4–5)

Rekao je Allahov Poslanik: “Džennet je zabranjen onome ko se svjesno pripisuje nekome drugome osim svome rođenom ocu.” (Ahmed, Buhari, Muslim, Ebu Davud, Ibn Madža) Također je kazao: “Onaj ko se pripisuje nekome drugome, osim svome rođenom ocu, ili bude govorio da su mu štićenici oni koji to nisu, na njega je neprestano Allahovo prokletstvo.” (Ebu Davud)

Treće: Zabranjivanjem posinjenja Uzvišeni Allah je poništio – derogirao propise o posinjenju koji su postojali u predislamskom periodu i u početku islama:

a- Dokinut je propis međusobnog nasljeđivanja između posinka i onoga koji ga je posinio, te je propisano međusobno potpomaganje i činjenje dobročinstva, kao što je propisano da jedan drugom oporuče putem vasijjeta – oporuke, koja će se realizirati nakon smrti, sve u granicama trećine imetka. Islamski vjerozakon je izuzetno precizno pojasnio propise nasljednog prava u kojima nije spomenuta posinjena osoba niti onaj koji je posinio nekoga. Uzvišeni je Allah pojasnio nasljedno pravo i dobročinstvo, riječima: “A srodnici, po Allahovoj Knjizi, preči su jedni drugima od ostalih vjernika i muhadžira; prijateljima svojim možete oporukom nešto da ostavite. To u Knjizi piše.” (El-Ahzab, 6)

b- Uzvišeni Allah pojasnio je da je onome ko je posinio nekoga dozvoljeno da oženi suprugu onoga koga je posinio, nakon što se on rastavi od nje, što je bilo zabranjeno u predislamskom periodu, a to je počelo sa Allahovim Poslanikom, kako bi bilo snažnije u dozvoljavanju i kako bi bilo jače u dokidanju tog običaja, u kojem se takav postupak smatrao zabranjenim. Kazao je Uzvišeni Allah: “I pošto je Zejd s njoj živio i od nje se razveo, Mi smo je za tebe udali kako se vjernici više ne bi ustručavali da se žene ženama posinaka svojih kad se oni od njih razvedu – kako Allah odredi, onako treba da bude.” (El-Ahzab, 37) Tako je, Allahovom naredbom, Allahov Poslanik oženio Zejneb bint Džahš nakon što ju je razveo njen suprug Zejd b. Haris.

Četvrto: Iz spomenutog saznajemo da zabrana posinjenja u islamu ni u kojem slučaju ne negira individualna i društvena prava kao što su: bratstvo, ljubav, veze, dobročinstvo i sve ostale lijepe i moralne osobine:

a- Čovjeku je dozvoljeno da doziva mlađeg od sebe riječima “sinčiću”, tepajući mu, iskazujući svoju milost, kako bi se spokojno osjećao pored njega i kako bi prihvatio njegov savjet i kako bi ispunio njegovu potrebu. Također, čovjeku je dozvoljeno da starijeg od sebe doziva i obraća mu se riječima “oče”, iz poštovanja prema njemu, te da mu bude na usluzi i pomogne, s ciljem da se u društvu proširi moral i moralne osobine, a bogobojaznost je najjača veza između članova društva kako bi svi skupa osjećali istinsko bratstvo u čovječnosti i vjeri.

b- Ova vjera nas podstiče na međusobno potpomaganje, dobročinstvo i bogobojaznost, kao što sve ljude poziva na međusobnu ljubav i potpomaganje. Kazao je Uzvišeni Allah: “Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu; i bojte se Allaha, jer Allah strašno kažnjava.” (El-Maida, 2) Kazao je Allahov Poslanik: “Primjer mu’mina – vjernika u njihovoj međusobnoj ljubavi, milosti, saosjećanju je kao primjer tijela – kada se razboli njegov jedan organ, ostali organi se odazivaju nesanicom i temperaturom.” (Ahmed i Muslim) Također je kazao: “Mu’min je mu’minu kao zid (plot), jedan pojačava drugoga.” (Buhari, Muslim, Tirmizi, Nesai)

To svakako obuhvata brigu o jetimima, siromasima i onima koji su nemoćni da sami sebe izdržavaju, kao i dobročinstvo, odgoj i brigu o onima čiji su roditelji nepoznati, sve kako u društvu ne bi bilo skitnica i propalica, kao i iz bojazni da ummet bude pogođen posljedicama pasivnog odnosa prema njima i njihovom odgoju te njihovom buntovništvu koje bi nastalo kao plod pasivnog odnosa društva prema njima. Islamske vlade trebale bi da mnogo pažnje posvete izgradnji i otvaranju ustanova koje bi se brinule o starim i iznemoglim osobama, jetimima – siročadi, izgubljenoj djeci, djeci bez roditelja, a ako bejtul-mal – državna blagajna ne bi bila u mogućnosti da pokrije troškove tih projekata, u tom slučaju treba zatražiti podršku od dobrostojećih ljudi u ummetu. Kazao je Allahov Poslanik: “Koji god mu’min iza sebe (nakon smrti) ostavi imetak, to pripada njegovim nasljednicima, a onaj ko ostane dužan ili ostavi iza sebe bijedu, neka se meni obrati, ja sam njegov štićenik.” (Buhari)

(Fetve Stalne komisije, fetva broj 53, tom 20, str. 344)