KOJA JE TO RASPRAVA KOJU TREBA OSTAVITI PA MAKAR BIO U PRAVU

Alejkumusselam.

U šerijatskim tekstovima rasprava i raspravljanje, koji su spomenuti sa arapskom riječju “DŽEDEL ili DŽIDAL”, su spomenuti u dva konteksta, prvi – u kojima se postiče i naređuje

raspravljanje i drugi – u kojima se zabranjuje raspravljanje

Rasprava koja je naređena i preporučena spomenuta je u sljedećim šerijatskim tekstovima:

– Riječi Uzvišenog: “I sa njima se raspravljajte na najljepši način” (En-Nahl, 125).

– Riječi Uzvišenog: “I sa sljedbenicima Knjige raspravljaj na najljepši način” (El-Ankebut, 46).

– I riječi Uzvišenog: “Reci: Dajte vaše dokaze ako istinu govorite” (El-Bekara, 111).

– Raspravljanje su primijenili ashabi, radijallahu anhum, poput Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, koji se raspravljao sa Havaridžima pa se velika skupina od njih vratila od onoga na čemu je bila.

– Takođe, raspravu je primjenjivao selef poput Omera ibn Abdulaziza koji se raspravljavao sa Havaridžima i Kaderijama.

Pod ovom vrstom rasprave se misli na onu koja se čini da bi se pojasnila istina i da bi ona bila poznata, sa kojom se razotkriva i raskrinkava batil i neistina, naravno na lijep način bez vrijeđanja, omalovažavanja protivnika i ružnog govora. Ovo je rasprava na koju se odnose gore spomenuti dokazi i to je ona rasprava koju je činio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ashabi i selef ovoga Ummeta. Ovu vrstu rasprave učenjaci nazivaju pohvaljena rasprava.

A rasprava koja je zabranjena i pokuđena je spomenuta u hadisu od Ebu Umame, radijallahu anhu, u kojem kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Nije zalutao neki narod nakon upute na kojoj je bio osim nakon što se prepustio raspravljanju”, zatim je proučio riječi Uzvišenog: “I navelu si ti ga kao primjer samo zato da bi se raspravljali, jer oni su narod koji se mnogo raspravlja” (Ez-Zuhruf, 58).

Hadis bilježe Tirmizi, Ibn Madže i Ahmed, a šejh Albani i Šuajb Arnaut su ga ocijenili dobrim.

Takođe, Uzvišeni raspravljanje spominje u negativnom kontekstu kada kaže: “U ovom Kur'anu Mi na razne načine objašnajvamo ljudima svakovrsne primjere, ali je čovjek više nego iko spreman da raspravlja.” (El-Kehf, 54).

Ova vrsta rasprave i raspravljanja se odnosi prvenstveno na raspravljanje radi batila (neistine), a u nju ulazi i raspravljanje sa ciljem da se pobijedi protivnik i da bi se zadovoljio svoj ego i sujeta time da pokaže kako je on u pravu i kako on zna.

Ovo je ona vrsta rasprave koja je pokuđena ili zabranjena.

Pod ovu vrstu zabranjene i pokuđene rasprave takođe potpada ono što je spomenuto u šerijatskim tekstovima sa arapskom riječju “EL-MIRA'”, a što jezički znači izazivanje srdžbe onoga sa kime se raspravlja. A hadis u kojem je spomenuto to raspravljanje sa terminom El-Mira’ je sljedeći:

Prenosi se od Ebu Umame, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ja garantujem kuću u krajevima Dženneta onome ko ostavi raspravu (el-mira’) pa makar bio u pravu, kuću u sredini Dženneta ko ostavi laganje pa makar i u šali i kuću u najvišem dijelu Dženneta onome ko uljepša svoj ahlak”. Bilježe ga Ebu Davud, Tirmizi i Ibn Madže, a dobrim ga ocjenjuju Tirmizi i Albani a ocjenjuje ga Šuajb Arnaut dobrim zbog mnoštva rivajeta a sam ovaj hadis ocjenjuje slabim.

Takođe, prenešeno je još nekoliko hadisa sa tim terminom, međutim svi su slabi. Poput hadisa: “Ne raspravljaj se sa svojim bratom”, kojeg bilježi Tirmizi od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, i hadisa: “Neće vjerovati rob potpunim imanom sve dok ne ostavi laganje u šali i dok ne ostavi raspravljanje pa makar istinu govorio”, kojeg bilježi Ahmed od Ebu Hurejre, radijallahu anhu.

Pod ovom zabranjenom raspravom koja je došla se terminom EL-MIRA’ se misli na ismijavanje i vrijeđanje govora onoga sa kojom se raspravlja kako bi razotkrio njegove mahane ni zbog čega drugog nego da bi omalovažio onoga sa kojim se raspravlja a ujedno da bi istakao sebe. Pa makar on bio u pravu oko pitanja o kojim se raspravlja nije mu dozvoljeno da koristi ovaj metod jer se sa tom raspravom ne cilja ništa drugo nego omalovažavanje protivnika u raspravi i želja za isticanjem samog sebe.

Prema tome, u Šerijatu rasprava može biti pokuđena i zabranjena, a može rasprava koja je preporučena i naređena. Pokuđena i zabranjena rasprava je ona koja se čini radi batila, ili sa ciljem da se pobijedi protivnik, da bi se zadovoljio svoj ego i sujeta time da se pokaže kako je on u pravu i kako zna, ili radi ismijavanja i vrijeđanja govora onoga sa kojom se raspravlja kako bi razotkrio njegove mahane ni zbog čega drugog nego da bi omalovažio onoga sa kojim se raspravlja a ujedno da bi istakao sebe.

A preporučena i naređena rasprava je ona koja se čini da bi se pojasnila istina i da bi ona bila poznata, sa kojom se razotkriva i raskrinkava batil i neistina. A ono što je došlo u hadisu “Ja garantujem kuću u krajevima Dženneta onome ko ostavi raspravu (el-mira’) pa makar bio u pravu” se misli na pokuđenu i zabranjenu vrstu rasprave.

Iz svega spomenutog se razumije da Islam ne preporučuje ostavljanje rasprave u općenitim smislu kako su mnogi razumjeli, nego podstiče na ostavljanje rasprave, pa makar bio u pravu, koja je pokuđena i zabranjena.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba