Možete li mi nešto kazati o Allahovoj milosti

Od akaidskih pravila koja su predmet jednoglasnog stava kod učenjaka ehli-sunneta jeste pravilo da vjernik živi između straha i nade. Kada bi dominirala jedna od dvije komponente, nestalo bi nade u Allahovu milost, što neminovno vodi u izostavljanje djela, ili bi bila beskrajna i varljiva nada koja daje isti rezultat. Stoga, vjernik čini ono što mu je naređeno, izbjegava zabranjeno i nada se Allahovoj milosti, ali istovremeno strahuje za svoja djela, i to ga navodi da iz dana u dan povećava svoju iskrenost prema Allahu. Imam Gazali kaže da su nada i strah kao dva krila bez kojih se ne može letjeti.
Enes b. Malik, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, ﷺ, ušao kod jednog mladića koji je bio na samrti. Upitao ga je: “Šta osjećaš?” “Allaha mi, Allahov Poslaniče, nadam se i strahujem za svoja djela”, odgovori mladić. Na to mu Poslanik, ﷺ, reče: “Onome ko na samrtnoj postelji objedini ove dvije stvari, Allah će dati ono čemu se nada i sačuvat će ga onoga od čega strahuje.”(Tirmizi, sa dobrim lancem prenosilaca.) Uzvišeni Allah u časnom Kur’anu bodri nas da ne gubimo nadu u Njegovu milost: “Reci: ’O robovi Moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost, Allah će oprostiti sve grijehe. On mnogo prašta i milostiv je.’” (Ez-Zumer, 53.)
Nužno je da se čovjek nakon pokajanja susteže od grijeha i čini dobra djela, jer ispravna nada mora biti popraćena činjenjem dobrih djela, kako kaže Milostivi: “Oni koji vjeruju i koji hidžru učine i bore se na Allahovom putu, oni se Allahovoj milosti nadaju.”(El-Bekara, 218.) Buharija je zabilježio predanje u kojem stoji da je Allahov Poslanik, ﷺ, upitao Bilala: “Obavijesti me o djelu u koje polažeš najveću nadu, jer sam čuo glas tvojih koraka u Džennetu?” Bilal je odgovorio: “Najveću nadu polažem u to što uvijek klanjam određeni broj rekata nakon što uzmem abdest.” Gubljenje nade opasnije je od samog grijeha, jer nadu u Allahovu milost gube samo pravi nesretnici. Navodeći Jakubove, alejhis-selam, riječi, Allah, dželle šanuhu, rekao je: “O sinovi moji, idite i raspitajte se za Jusufa i brata njegovog i ne gubite nadu u Allahovu milost, doista, nadu u Allahovu milost ne gubi osim narod nevjernički.”(Jusuf, 87.) Isto tako, Allah nas podsjeća na Ibrahimove, alejhis-selam, riječi: “Nadu u Allahovu milost gube samo oni koji su zabludjeli.”(El-Hidžr, 56.)
Neki islamski učenjaci gubljenje nade u Allahovu milost uvrstili su u velike grijehe. Ibn Abbas, radijallahu anhu, prenosi da je neki čovjek upitao Poslanika, ﷺ, o velikim grijesima, pa mu je Poslanik, ﷺ, rekao: “Da Allahu pripišeš druga i da izgubiš nadu u Allahovu milost.”(Taberani i Bezzar, s lancem čiji su prenosioci pouzdani. Vidjeti: Medžmeuz-zevaid, 1/104. Šejh Albani ovo je predanje ocijenio dobrim. Vidjeti: Sahihul-džamia, 2/844, i Silsiletul-ehadisis-sahiha, 5/79.)
 Fudala b. Ubejd kaže da je Poslanik, ﷺ, rekao: “O tri kategorije ljudi ne pitaj… i čovjeku koji izgubi nadu u Allahovu milost.”(Ahmed, 17/179/23827, i Taberani, 18/306/789, sa ispravnim lancem prenosilaca. Vidjeti: Sahihul-džamia, 1/587, i Silsiletul-ehadisis-sahiha, 2/81.)
 Dakle, nije dopušteno zbog straha od Uzvišenog Allaha izgubiti nadu u Njegovu milost, već treba strahovati, i u isto vrijeme nadati se oprostu i nagradi za dobra djela koja čovjek čini. Učenjaci su govorili da su najgori ljudi oni koji svijet navode na očaj i gubljenje nade u Allahovu milost, a Allah najbolje zna.
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović