Novotarije u vezi s dženazom

Nažalost, u praksu muslimana vremenom se infiltriralo puno stvari koje nemaju nikakvog utemeljenja u fundamentalnim izvorima islama: Kur’anu i Sunnetu, niti u praksi prvih časnih generacija muslimana. To je i razumljivo budući da se islam sve više širio i dolazio u područja čiji su stanovnici pridodali nešto iz svoje ranije, neislamske tradicije i, tako, bezbojnom islamu, dodali čitav spektar različitih boja i nijansi.
Najefikasniji način da se različiti dodaci i prijepci otklone je u dobrom poznavanju Kur’ana i sunneta, ali i svijetloj praksi prvih generacija muslimana, koji su se natjecali da što striktnije primijene kompletan šerijatski program.

Ovom prilikom navest ćemo samo neke elemente koje prakticiramo u slučaju smrti i dženaze a za koje ne nalazimo uporište u temeljnim izvorima islama. Očito je da su to produkti našeg promišljanja ili infiltriranja iz drugih religija, koje su, vremenom, postale sastavni dio naših običaja.

Spomenimo neke:

– stavljanje Kur’ana uz ili iznad glave umiruće osobe;
– paljenje svijeća u kući umrle osobe sedam a ponegdje i po četrdeset noći, za dušu umrle osobe;
– paljenje svijeća ili ostavljanje upaljenog svjetla u kući umrle osobe sve do svanuća;
– stavljanje čaše napunjene vodom na prozoru sobe umrle osobe i to četrdeset dana da bi se – vele duša dotične osobe imala iz čega napiti kada dođe kući. Neki stavljaju i na sam kabur čašu ili posudu s vodom;
– apstinencija ukućana umrlog od konzumiranja jela i pića, sve dok se ne završi ukopavanje;
– izbacivanje iz kuće hrane koja je bila spremljena i vode koja se nađe u posuđu;
– prekrivanje platnom ili nečim drugim svih kućnih ogledala;
– žaljenje za umrlim čitavu godinu dana i apstiniranje žene od knivenja ili oblačenja bilo kakve lijepe i ukrasne odjeće;
– puštanje brade iz žalosti za umrlom osobom;
– izbjegavanje konzumiranja mesa i drugih ukusnih jela dok traje žalost;
– ostavljanje neoprane odjeće umrlog da stoji tri dana, vjerujući da će ga to zaštititi od kaburskog azaba;
– ne usisavati i ne mesti kuću sve dok se umrla osoba ne iznese iz nje, jer – navodno – mogla bi se zamesti kompletna porodica;
– donijeti brašna, mekinja i soli, te promiješati to rukom umrle osobe i dati da hajvan jede, vjerujući da će nakon toga u izobilju biti mlijeka, sira, masla i kajmaka;
– čuvati da mrtvaca ne preskoči mačka;
– hvatanje vode sa tenešira dok se kupa umrla osoba i to davati ukućanima da piju kako im rahmetlija ne bi «izlazio na san»; bračnim drugovima radi harmonije u braku ili pijanici kako bi se prošao alkohola;
– muškom djetetu, koje je umrlo neosunnećeno, dok je još ne teneširu, prelomiti mali prst na ruci;
– imam se ne smije okrenuti prema kući umrlog, kada se ponese dženaza, kako ne bi još neko iz nje umro;
– kad se ponese dženaza da se za njom razbije bokal ili nešto od stakla, kako bi se na toj žalosti sve završilo;
– onima koji su došli na žalost, ne okreće se obuća, kao što se to, inače, čini;
– otac, majka, brat, sestra ili neki član porodice uzima grumen zemlje sa kabura i nosi ga sa sobom, kako bi umrlu osobu što prije zaboravio i prežalio;
– kad se dijete spušta u kabur pomjeriti ga tri puta naprijed kako mu majka nakon njegove smrti ne bi postala nerotkinja;
– dijeljenje novca, kao sadake, na kaburu i to svim prisutnim – bili bogati ih siromašni;
– prilikom zakopavanja umrlog, ne uzimati lopatu nego je bacati, da bi je drugi uzeo. Otuda se i ne govori: Daj lopatu, nego: Baci lopatu!
– oglašavanje smrti umrle osobe sa munara;
– da gasal zikr čini prilikom pranja svakog organa umrle osobe;
– činjenje zikrullaha naglas dok mejjit bude gasuljen;
– nošenje cvijeća, vijenaca ili fotografije umrle osobe ispred dženaze;
– davanje sadake dok se dženaza kreće prema kaburistanu;
– sporo hodanje za dženazom;
– pričanje, rasprave i bespotreban govor prilikom praćenja dženaze;
– učenje zikra ili Kur’ana naglas dok se prati dženaza;
– donošenje hrane i pića do kabizra da se posluže oni koji prate dženazu;
– posipanje vode po kaburu (izuzetak je ako je zemlja suha, pa postoji bojazan da je vjetar neće raznijeti);
– izražavanje saučešća uz kabur;
– sastajanje i okupljanje na određenom mjestu kako bi se izrazilo saučešće;
– izražavanje saučešća više od tri dana osim za onog ko je bio odsutan; – spravljanje hrane i ugošćavanje u kući umrlog;
– ugošćavanje ljudi povodom prvog, sedmog i četrdesetog dana i nakon godinu dana od smrti umrle osobe;
– oporuka da se kabur umrlog obilazi četrdeset noći i da se, tom prilikom, uči nešto iz Kur’ana;
– završavanje hatme za umrlog uz kabur;
– pripremanje kabura prije nego što osoba umre; – obilazak kabura umrlih roditelja svaki petak;
– davanje novca ili neke druge naknade onome koji uči Kur’an mrtvome i pokloni to učenje umrloj osobi;
– obilazak kabura s nijjetom da se uz njega prouči dova, iščekujući da će tu biti primljena;
– putovanje u svrhu obilaska vjerovjesničkih ili kabura dobrih ljudi;
– nošenje mushafa na kabur i učenje iz njega;
– gradnja kuća u kaburistanu i stanovanje u njima;
– dodirivanje i ljubljenje kabura;
– tavaf i obilaženje oko kabura vjerovjesnika i dobrih ljudi;
– klanje i prinošenje žrtve i kurbana uz kabur;
– obilazak kabura da bi se klanjalo uz kabur ili prema njemu;
– traženje pomoći od mrtvih osoba;
– oporučivanje da se na kaburu umrle osobe nešto gradi ili podiže;
– traženje pomoći od Vjerovjesnika, s.a.v.s;
– dodirivanje njegovoga kabura;
– ljubljenje Poslanikovog, s.a.v.s, kabura;
– priljubljivanje stomaka ili leđa uz Poslanikov, s.a.v.s, kabur;
– okupljanje oko Poslanikovog, s.a.v.s, kabura radi učenja hatme, učenja ilahija i kasida ili citiranja poezije.

(Poglavlje iz knjige: ISLAMSKI BONTON, Autor: dr. Šefik Kurdić, Izdavač: Islamska pedagoška akademija, Zenica, 2005. god.)