Prividna kolizija između fikhskog pravila i nekih kur’anskih ajeta

Alejkumusselam.

Između ovog fikhskog pravila i spomenutih ajeta nema nikakve kolizije. Da je to tako najbolje se može razumjeti kada se navedu primjeri za svaki od njih.

Primjer za ovo fikhsko pravilo je trudna žena kojoj su ljekari procijenili da ostanak djeteta u njenoj utrobi, odnosno neizvršavanje abortusa, vodi u neminovnu smrt trudnice zbog određene bolesti i deformacije kod djeteta. A oko te dijagnoze nema razilaženja među ljekarima kod kojih je vršen pregled. Nema sumnje da je ovo zlo po majku trudnicu. Sa druge strane, trudnoća je u poodmakloj dobi, tj. nakon četiri mjeseca i nakon što je duša udahnuta, a izvršiti abortus u ovom stanju je zabranjeno po idžmau učenjaka. Nema sumnje da je vršenje abortusa nad djetetom u koje je udahnuta duša zlo po to dijete.

Znači, dolazimo u situaciji da se jedna od ove dvije stvari moraju desiti, ili da se izvrši abortus ili da njegovo neizvršenje odvede u sigurnu smrt majku trudnicu. Ako izvršimo promatranje koja od ova dva zla su veće doćićemo do zaključka oko kojeg se dvojica ne bi trebalo da raziđu a to je da je smrt majke veće zlo od smrti djeteta kome je udahnuta duša ali se još nije rodilo, jer je majka osnov a dijete je njen ogranak, a osnov je preči od ogranka. Takođe, kravarina za ubistvo majke je 50 deva a za krvarina za ubistvo 5 deva, kao što je došlo u vjerodostojnim hadisima, te prema tome nema sumnje da je smrt majke veće zlo nego smrt djeteta u njenoj utrobi.

Nakon ovoga dolazi primjena gore spomenutog pravila a to je “da se čini manje zlo od dva zla ako je jedno od njih neminovno”.

A što se tiče ajeta “Bojte ste Allaha koliko možete”, njegov primjer je namaz čovjeka koji nije u stanju da klanja farz namaze stojeći zbog bolesti i slično, a stajanje u namzu, odnosno kijam je rukn namaza. Međutim, ovim ajetom se obavezuje taj čovjek da klanja namaz onako kako on može i da ga Allah ne opterećuje preko njegovih mogućnosti. Zato kaže Uzvišeni “Bojte ste Allaha koliko možete” a on se ne može bojati Allaha po ovom pitanju više od ovoga. I ovakvih sličnih primjera može se navesti veoma mnogo.

A što se tiče ajeta “Onome ko se Allaha boji On će izlaz naći”, primjer za razumijevanje ovog ajeta je osoba koja radi u nekoj firmi kojoj direktor firme zabranjuje da klanja farz namaze na radnom mjestu, ili joj zabranjuje da ima bradu, ili ako je žensko zabranjuje joj da bude pokrivena. Ta je osoba sada u dilemi, ili će se bojati Allaha i obavljati Njegove naredbe klanjanja namaza u njegovom propisanom vremenu, puštanja brade ili pokrivanja ako je u pitanju žena, ili će poslušati direktora na uštrb vjere čineći harame pod izgovorom da mora od nečega živjeti i da nema drugog izlaza jer je teško naći posao.

U ovom slučaju ovoj osobi se kaže ono što je došlo u ajetu “Onome ko se Allaha boji On će izlaz naći i opskrbit će ga odakle se ne nada”, odnosno onome ko se Allaha boji tako što će radi obavljanja namaza u njegovom propisanom vremenu, puštanja brade ili pokrivanja ako je u pitanju žena, napustiti posao Allah će njemu naći izlaz i opskrbiti ga odakle se ne nada.

Nakon navedenih primjera da se primijetiti da nema dodirnih tačaka između fikhskog pravila i spomentih ajeta zbog kojih bi bili jedno drugom oprečni. Odnosno, situacije na koje se odnose ajeti nisu situacije na koje se odnosi ovo fikhsko pravilo.

A što se tiče tevekula (oslonca na Allaha) on se ne suprostavlja niti fikhskom pravilu niti spomenutim ajetima. Ve billahi tevfik.
_____________________________________

9. Pričanje unutar kupatila

Pitanje:

Selam alejkum!

Da li je zabranjeno pričati u kupatilu? Naime znam da se u kupatilu nalaze džini i šejtani, pa zato pitam šta je zabranjeno činiti u kupatilu.

ODGOVOR:

Alejkumusselam.

Oko teme govora prilikom obavljanja nužde prenose se tri hadisa:

Prvi – bilježi Muslim od Ibn Omera, radijallahu anhuma, da je čovjek prolazio pored Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a on je vršio malu nuždu, pa mu je nazvao selam a on, sallallahu alejhi ve sellem, mu nije odgovorio.

Drugi – bilježi Ibn Madže od Džabira, radijallahu anhu, da je čovjek prolazio pored Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a on je vršio malu nuždu, pa ga je poselamio. Pa mu je rekao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Kada me vidiš u tom stanju nemoj mi nazivati selam, a ako mi nazoveš selam neću ti odgovoriti”. Ovaj hadis vjerodostojnim ocjenjuju Abdulhak El-Išbili i Albani, a dobrim Ibn Hadžer.

Treći – bilježi Ebu Davud, Ahmed, Hakim i ostali, od Ebu Se’ida, radijallahu nahu, da je rekao: “Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Da dva čovjeka izađu da obave veliku nuždu i pri tome otkriju stidna mjesta i razgovaraju, to zaista Allah mrzi”. Hadis ocjenju Hakim i Šuajb Arnaut vjerodostojnim, a slabim Ebu Davud i Albani zbog Ikrime ibn Ammara oko čije pouzdanosti postoji razilaženje i zbog poremećaja u senedu hadisa.

Po pitanju pričanja u kupatilu, wc-u i slično, islamski pravnici imaju tri mišljenja:

Prvo: da je pričanje prilikom vršenja nužde mekruh (pokuđeno) i ovo je stav većine učenjaka. Dokazuju to sa gore spomenutim hadisom od Ibn Omera, radijallahu anhuma, da je čovjek prolazio pored Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a on je vršio malu nuždu, pa mu je nazvao selam a on, sallallahu alejhi ve sellem, mu nije odgovorio. I sa hadisom od Džabira, radijallahu anhu, da je čovjek prolazio pored Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a on je vršio malu nuždu, pa ga je poselamio. Pa mu je rekao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Kada me vidiš u tom stanju nemoj mi nazivati selam, a ako mi nazoveš selam neću ti odgovoriti”.

Kažu da čovjek koji je nazvao selam nije zaslužio da mu se odgovori jer ne trebati nazivati selam onome ko vrši nuždu, pa tako ko nazove selam nekome ko je u takvom stanju u kojem ne priliči da se naziva selam, takav ne zaslužuje da mu se odgovori na selam. Međutim, ovakvom dokazivanju je prigovorio šejh Usejmin rekavši da je ovo tumačenje veoma slabo jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije obrazložio njegovo neodazivanje na selam zbog toga što je bio u stanju u kojem ne priliči da mu se odgovori na selam.

Takođe, zagovarači ovog stava kažu da je pričanje prilikom obavljanja nužde dozvoljeno Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bi odgovorio na selam jer je odgovoriti na selam vadžib. Ovakvo tumačenje, kaže šejh Usejmin, ima smisla kod onih koji smatraju da je pričanje prilikom nužde haram.

Drugo mišljenje: da je pričanje prilikom obavljanja nužde haram. Ovaj stav između ostalih je i jedan od rivajeta imama Ahmeda.

Oni svoj stav dokazuju sa sve tri gore spomenuta hadisa. Kažu da hadis od Ibn Omera, radijallahu anhuma, ukazuje da je pričanje prilikom obavljanja nužde dozvoljeno Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bi odgovorio na selam jer je odgovoriti na selam vadžib. Ovakvom dokazivanju se može prigovoriti, kao što kaže šejh Usejmin, da nije tačno da on nije odgovorio na selam, nego je on odgodio odgovor na selam nakon što je obavio nuždu.

Treće mišljenje: da prilikom obavljanja nužde ne treba pričati osim po potrebi, kao na primjer da se nekom na nešto ukaže, ili da mu se neko obrati pa da mu odgovori, ili mu treba neka osoba pa se boji da će otići od njega, ili da traži od nekog da mu donese vode i tome slično. Ovaj stav zastupaju pored prvih fakiha i šejh Bin Baz i Usejmin od savremenih učenjaka.

Osim što šejh Usejmin na osnovu hadisa od Ebu Se’ida, radijallahu nahu, u kojem je došlo da je rekao: “Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Da dva čovjeka izađu da obave veliku nuždu i pri tome otkriju stidna mjesta i razgovaraju, to zaista Allah mrzi” smatra da je pričanje u ovoj situaciji, tj. kada dvojica ljudi istovremeno obavljaju nuždu gledajući jedan drugom u stidno mjesto i razgovaraju, haram. Po zagovaračima ovog stava gore spomenuti hadisi od Ibn Omera i Džabira, radijallahu anhum, ne ukazuju na zabranu i pokuđenost nego na to da je preče ostaviti razgovor prilikom obavljanja nužde ili boravka u kupatilu i wc-u a da je po potrebi nema smetnje.

Nakon svega spomenutog može se reći da je odabrano mišljenje shodno dokazima ono što zastupaju učenjaci trećeg stava, tj. da prilikom obavljanja nužde ne treba pričati osim po potrebi i da najviše što se može reći je da je to mekruh (pokuđeno), a Allah zna najbolje.

Prema tome, pitanje ostavljanja govora u kupatilu nije vezano za boravkom džina i šejtana u njemu, jer oni svakako borave i u kući, nego je vezano nepriličnost govora prilikom obavljanja nužde. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com