UKOPAVANJE UMRLOG U VEĆ POSTOJEĆI KABUR

Alejkumusselam.

Prenosi Ebu Hurejre, radijellahu ‘anhu, da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: “Svakog Ademovog sina će pojesti zemlja osim njegovog ‘adžbuzzeneba (najdonje kičmene kosti), od njega je stvoren i od njega će biti formiran (pri oživljenju).” (Buharija 4814, Muslim 2955)

Kaže Ibn Abdul-berr u knjizi “El-Istizkar” (8/355): “Vanjsko i uopćeno značenje ovog hadisa obavezuje da su svi ljudi u ovome isti osim onog što se prenosi o tijelima vjerovjesnika i tijelima šehida da ih zemlja neće jesti, a dovoljno je ono što je došlo o šehidima Uhuda i ostalim šehidima”. Na osnovu ovog hadisa islamski pravnici hanefijskog (Reddul-muhtar 2/245), malikijskog (Mevahibul-dželil 6/20), šafijskog (ElMedžmu’ 5/247) i hanbelijskog (El-Insaf 2/553) mezheba su dozvolili da kada istruhnu kosti umrlih i postanu prašina da se otvore kaburovi (mezarje), ili da se pretvore u povrtaljku, ili da se na njima prave objekti, džamije i slično ili da se pretvori mezarje u bilo koju vrstu korisne upotrebe.

Jer nakon što je nestao trag od umrlih prestala je i zabrana narušavanja kaburova. Dio učenjaka izuzima iz ove dozvole mezarja koja su uvakufljena samo za ukopavanje, u tom slučaju nije dozvoljeno pretvarati stara mezarja u nešto drugo osim da se u istim kaburovima ukopavaju novoumrli. Sa druge strane, složni su učenjaci da nije dozvoljeno otvoranje kabura bez opravdanog šerijatskog razloga nakon što se pokriju zemljom sve dok ima nešto od tragova umrlog u njemu.

Jer je mjesto u kojem je musliman ukopan uvakufljeno na njega, a otvaranje kabura je skrnavljenje i omalovažavanje umrlog i predstavlja narušavanje njegove svetosti i vodi u lomljenje njegovih kostiju što je zabranjeno tekstom hadisa. Naime, prenosi Aiša, radijallahu ‘anha, da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: “Lomljenje kosti umrlog je poput njenog lomljenja kad je živ”. (Ebu Davud 3207, Ibn Madže 1616, Ahmed 6/58, Darekutni 312, Ibn Hibban 3127, Bejheki 7079 i Tahavi 1274, ocijenili su ga dobrim Ibnul-kattan, Ibn Dekikil-‘id i Ibn Hibban, a vjerodostojnim Nevevi, Albani, Šuajb Arnaut i Sulejman ‘Alevan)

U opravdane šerijatske razloge za otvaranje kabura spada:

– kupanja umrlog (ako nije bio okupan),

– oblačenja u ćefine,

– premještanje umrlog ako je ukopan u kjafirsko groblje,

– premještanje ako je ukopan unutar džamije, ili na tuđem zemljištu, i slično tome. Prema tome, nije dozvoljeno da se kosti umrlog samelju na što jasno upućuje hadis.

Sunnet je da se svaki umrli ukopa u posebnom kaburu osim u nuždi kada okolnosti zahtijevaju da se više ljudi ukopa u jednom kaburu.

Ukopavanje mejita u već postojeći kabur može imati dva slučaja.

Prvi slučaj – da se mejit ukopava u kabur drugog mejita, a ovaj je već istruho i postao zemlja i nije od njega ništa ostalo. Složni su skoro svi učenjaci od hanefija (Fethul-kadir 2/150), malikija (Hašijetud-dusuki 1/428), šafija (Mugnil-muhtadž 2/40) i hanbelija (El-Mugni 4/443) da je to u ovom slučaju dozovljeno. Neki od hanefija kažu da je to mekruh (pokuđeno) zbog svetosti mrtvaca (Reddul-muhtar 2/233).

Drugi slučaj je ukopavanje mejita u kabur drugog mejita kada ovaj nije istruho.
U ovom slučaju nema razilaženja među učenjacima sve četiri mezheba da nije dozvoljeno ukopavanje u postojeći kabur prije nego što istruhne mejit u njemu (Fethul-kadir 2/149, Mevahibul-dželil 2/253, El-Medžmu’ 5/273, El-Furu’ 2/279)

Međutim, ako bi iskopali postojeći kabur sa namjerom da u njega ukopaju drugog mejita računajući da je stari mejit istruho pa nađu neke ostatke njegovih kostiju, po ovom pitanju kako da se postupi učenjaci imaju dva mišljenja. Malikije (Ez-Zehire 2/479), hanabile (El-Furu’ 2/279) i većina šafija (El-Medžmu’ 5/247) smatraju da je vadžib da se zatrpa postojeći kabur i ne diraju tragovi prvog mejita, a da se drugi mejit ukopa na drugom mjestu.

Dokazuju to sa hadisom Aiše, radijallahu ‘anha, gore spomenutim, u kojem se zabranjuje lomljenje kostiju mejita, a skupljanje ostatka prvog mejita da bi se do njega ukopao drugi mejit uzrokovao bi lomljenje kostiju.

Drugo mišljenje je stav hanefija (Fethul-kadir 2/150) i nekih učenjaka šafijskog mezheba (El-Medžmu’ 5/247) da se saberu kosti prvog mejita u jednu stranu, a u drugu da se ukopa drugi mejit. Argumentiraju svoj stav time što je veoma teško naći stari kabur ,a da u njemu ne ostane ništa od tragova mejita.

I jedno i drugo mišljenje imaju osnova, a vjerovatno bi moglo biti riješenje da ako pronađenih kostiju bude mnogo da se radi po prvom stavu, a ako ih bude malo da se radi po drugom mišljenju, a Allah zna najbolje. Ovo bi bio odgovor na dio pitanja da li ima smetnje sa šerijatske strane vađenje ostataka umrlog i ukopavanje zajedno sa drugima. Znači, ako se ne nađe ništa od tragova umrlog nema smetnje da se tu ukopa drugi mejit. A ako se nađe nije dozvoljeno samljeti njegove kosti, nego ili da se zakupi zemljište na duži period u kojem se može biti siguran da će kosti istruhnuti ili pronađene ostatke ukopati ponovo na drugom zakupljenom zemljištu ili neko treće riješenje koje je isplatnije a nije šerijatski sporno. Koliko je potrebno vremena da prođe da bi kosti umrlog zasigurno istruhle? Islamski pravnici kada su govorili o truhljenju kostiju, kažu da treba kod nas da prevagne mišljenje da su kosti istruhle i postale zemlja. Samo truhljenje tijela se razlikuje od mjesta do mjesta shodno tlu, temperaturi i vazduhu. U vrućim sredinama mejit truhne brže nego u hladnijim.

Zato fakihi kažu da se u ovome trebaju pitati ljudi koji to znaju iz iskustva, znači ljudi koji imaju iskustva oko iskopavanja i premještanja umrlih u svakoj sredini i mezarju (Keššaful-kinna'a 2/144, El-Umm 1/464, El-Medžmu’ 5/247, El-Mugni 3/444).

Neki fakihi navode period u kojem tijelo umrlog istruhne, s tim da se to vraća na sredinu u kojoj su živjeli i ne može biti pravilo za ostala mjesta, a Allah zna najboje. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com