Zaključavanje džamije jednom sedmično, kada je imam slobodan?

Na samom početku moram priznati da je više nego žalosno da na terenu postoje takve pojave, odnosno što se događa da džamija jedan dan u sedmici bude zatvorena pod izgovorom da je to slobodan dan za imama te džamije. Da bi stvar bila još žalosnija, to nije samo pojedinačan slučaj, već je praksa zastupljena i u drugim mjestima.

Taj se problem može posmatrati sa više aspekata.

Prvo, u mnogim mjestima se dešava ista pojava i malo je onih koji reagiraju na to, da li zato što to smatraju ispravnim, ili zato što ne žele da se zamjere odgovornima za taj postupak, ili zato što se boje pitanja ‘’a ko će ljude onda predvoditi u namazu ako nema imama’’ i sl.

Ako smatraju da je to ispravno, to je veliki pokazatelj njihovog neznanja, ako ne žele da se zamjere onome ko je odgovoran za taj postupak, onda je to davanje prednosti hataru ljudi nad hatarom Uzvišenog Allaha, što je veoma opasno, a ako se boje ko će ljude predvoditi u namazu, pa to je barem lahko, u osnovi svako onaj čiji je namaz ispravan, kada klanja sam može da predvodi džemat, pošto se namaz imama i muktedije ne razlikuju. To što na našim prostorima postoje određene razlike, kao to što je da imam nakon namaza uči zajedničku namasku dovu, zbog koje ljudi ne žele da predvode džemat jer je ne znaju, stvar je koja nema osnove u vjeri. Allahov Poslanik nije nakon namaza prakticirao zajednički zikr sa džematlijama, niti je nakon namaza učio zajedničku dovu.

Ovo nikako ne znači odobravanje postupka onih koji olahko shvataju ulazak u mihrab te se usuđuju da predvode ljude u namazu, a sami nikada nisu prešli sufaru i prilikom učenja Kur’ana ne prave razliku između bosanskih slova i arapskih harfova, što je više nego katastrofalna greška.

Drugo, spomenuta pojava svakako je i pokazatelj svijesti muslimana na našim prostorima u pogledu uloge mesdžida koju bi trebao da ima u jednom društvu. Nažalost, kod nas trenutno stanje djeluje tako kao da je mesdžid pretvoren u firmu ili neku drugu ustanovu koja ima svoje radne i neradne dane. Inna lillahi ve inna ilejhi radžiun!

Isto tako, mnogo je drugih pokazatelja da mi nismo shvatili ulogu mesdžida u jednom društvu. Tako ćemo naći da se ljudi natječu u gradnji ogromnih džamija, bez da se nakon toga natječu u dolasku u iste. Isto tako vidjet ćemo da se ljudi natječu u ukrašavanju džamija, ulažući u ukrase džamije, a mnogi od tih ukrasa su samo bespotrebno bacanje novca, zaboravljajući da su najbolji ukras džamije njeni klanjači, omladina koja dolazi u džamiju, aktivnosti koje se odvijaju u njoj.

Često smo kroz predavanja upozoravali na pogubnost ubjeđenja da je jedina uloga džamije obavljanje namaza, ali eto s vremenom ljudi su u svome neznanju otišli i dalje, pa su i tu ulogu počeli da polahko smanjuju, uvodeći radne i neradne dane. Bojim se da će stvari otići i dalje, pa će se džamije tokom godišnjeg odmora također početi zatvarati i da će to postati vremenom “normalna” stvar, baš kao što je i puštanje ezana putem kasete i CD-a postala skoro pa normalna pojava u mnogim džamijama našeg podneblja, što niko ne smije ni pomisliti da pokuša promijeniti, iako je to stvar koju ne dopušta niko od islamskih učenjaka.

Ako pogledamo u životopis Allahovog Poslanika kroz prizmu uloge mesdžida u jednom društvu, vidjet ćemo da uloga mesdžida nije bila svedena samo na namaz, a mi evo i to pomalo ‘’krešemo’’ i ljude navikavamo na to da postoje radni i neradni dani za otvaranje mesdžida. U vrijeme Allahovog Poslanika mesdžid je bio mjesto gdje su se ljudi educirali, podučavali, sjedili, družili, boravili u itikafu, spavali, klanjali noćni namaz, dolazili kod Poslanika da im presudi, da ih posavjetuje, u mesdžidu su ponekad boravili i zatvorenici (nemuslimani) i u džamiji je Allahov Poslanik primao delegacije, i mnogo drugih stvari.

Uvaženi moj brate u vjeri, mi smo svjesni izazova današnjeg vremena i ne želimo da naši mesdžidi budu mjesta bespotrebnog okupljanja, ali isto tako mesdžid ne smije da izgubi onu osnovnu ulogu koja mu pripada. Minimalno što treba da mesdžid bude jeste mjesto obavljanja namaza. Svjesni smo potrebe da se mesdžid u periodu od jacije do sabaha zaključa, pa čak ako postoji velika potreba u periodu od izlaska sunca pa do pred podne, ali da neko uzme ključ džamije i cijeli dan ne otvori džamiju iz razloga što je imam taj dan slobodan, to se zaista ne može nikako tolerirati.

Učenjaci su govorili o tome da li je dozvoljeno da se mesdžid zatvori navečer ili između namaza, pa je veliki broj učenjaka hanefijske pravne škole smatrao da se mesdžid ne smije nikako zatvarati, za razliku od ostale tri pravne škole koje su smatrale da je dopušteno da se u periodima između namaza zaključaju vrata džamije, ako za tim postoji potreba.

Allah se smilovao učenjacima hanefijske pravne škole, koliko su samo bili brižni u pogledu vjere, a gdje smo mi u odnosu na njih i njihovu brigu za mesdžidom. Bojim se da smo mi svoj hanefijski fikh sveli samo na vezivanje ruku ispod pupka, neizgovaranje naglas ‘’amin’’ nakon proučene Fatihe, dok u drugim mnogo bitnijim pitanjima niti znamo niti hoćemo da znamo šta je to stav hanefijske pravne škole, baš kao što je to slučaj sa učenjem Kur’ana za pare, koje su najžešće osudili i smatrali strogo zabranjenim učenjaci hanefijske pravne škole. A svi mi dobro znamo kakva je naša stvarnost u pogledu toga.

Učenjaci hanefijske pravne škole svoju tvrdnju da to nije dozvoljeno argumentirali su riječima Uzvišenog Allaha: “Ima li većeg nasilnika od onoga koji brani da se u Allahovim mesdžidima ime Njegovo spominje i koji radi na tome da se oni poruše? Takvi bi trebali u njih samo sa strahom ulaziti. Na ovome svijetu doživjet će sramotu, a na onom svijetu patnju veliku!” (El-Bekare, 114)

Pogledaj i dobro razmisli o ovom ajetu, na koji način je spomenut onaj koji zabranjuje da ljudi Allahovo ime spominju u džamiji. Na način da Allah postavlja pitanje, ima li većeg nasilnika od onoga koji zabranjuje ljudima da Allahovo ime spominju u džamijama. A neki mufessiri su kazali da se na taj način ovim ajetom želi kazati da ne postoji veći nasilnik od onoga koji zabranjuje da se Allahovo ime spominje u džamijama.

U komentaru ovog ajeta poznati učenjak današnjeg doba Muhammed Salih Usejmin, nakon njegovog tumačenja, spomenuo je petnaest velikih koristi koje se mogu uzeti iz ovog ajeta, u jednoj od njih kaže: “Od koristi i propisa koji se uzimaju iz ovog ajeta jeste i zabrana da se nekome brani spominjanje Allaha u mesdžidu, bez obzira da li se radilo o namazu, ili učenju Kur’ana, ili o podučavanju šerijatskog znanja u mesdžidu.”

Na osnovu istog ajeta učenjaci su zabranjivali da neko sebi u džamiji rezervira mjesto na kojem ne može niko klanjati osim njega, a što je opet prisutno u velikom broju džamija našeg podneblja.

Uvaženi moj brate, ako su učenjaci raspravljali o tome može li se mesdžid zatvoriti između namaza, i ako su zabranjenim smatrali rezerviranje mjesta u džamiji, pa je li logično da se govori o tome da mesdžid bude zatvoren tokom cijelog dana, naročito, kao što si spomenuo u pitanju, ako se radi o mesdžidu koji je pored magistralnog puta i u koji svraćaju putnici da bi obavili namaz.

Umjesto da se natječemo u dobru, da postavimo putokaz na putu gdje se nalazi džamija i da musafirima pripremimo što bolji ambijent, mi ne da to ne činimo, mi i njima i onima koji su napravili mesdžid redovno jedan cijeli dan u sedmici zaključamo mesdžid.

Od propisa koji se vezuju za mesdžid jeste i to da je mesdžid vakuf (trajna zaostavština) i njime ne mogu da upravljaju ljudi kako se njima ‘’ćejfne’’, već je to Allahova kuća koja treba da se koristi u svrhe zbog kojih je napravljena.

A Allah najbolje zna!

Odgovorio: Pezić Elvedin, prof.

______________

Preuzeto sa stranice minber.ba
https://minber.ba/category/savjetovaliste/