Gospodine Ljakiću, već duže vrijeme pratim vašu stranicu, a posebno rubriku pitanja i odgovori. Tu sam našao dosta odgovora na neka moja pitanja, pa čak i na ona koja nisam znao ispravno ni postaviti. Dosta sam stranica posjećivao u želji da što više naučim o Islamu ali sam u tom svom traženju nailazio i na neke stranice koje održavaju ljudi sa slabim znanjem o akidi, fikhu itd. Pa sam i sam nasjedao na neke zamke. Hvala Allahu swt, sada mogu razlučiti kad neko vodi u stranputicu.
Također sam primjetio da ste među rjetkima koji na pitanja odgovaraju sa stajališta sve četiri islamske škole i da prema vašoj ličnoj procjeni kažete koji je stav ispravniji, sto je za svaku pohvalu. Ali, naravno, Allah zna najbolje. Za kraj bih vas samo pitao o dovi, odnosno kako ispravno doviti Allahu, swt. Ja sam svjestan da Allah swt zna moje potrebe bolje i od mene i da onog momenta kad Ga odlučim zamoliti za nešto On već zna o čemu se radi, ali bih volio da znam uputiti dovu ispravno za neku stvar i to na način da dok izgovaram molitvu već osjećam olakšanje u duši. Znate na koji osjećaj mislim… Kad hoće skoro suze poteći.
Esselamu alejk.
Od općih adaba ispravnog dovljenja a ujedno i od razloga primanja dove koje bi trebao da poznaje svaki musliman je sljedeće:
– da prije početka dove zahvali Allahu, dželle še’nuhu, a zatim donese salavat i selam na Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, poput toga da se kaže: ELHAMDULILLAHI RABBIL ALEMIN VESSALATU VESSELAMU ALA MUHAMMEDIN VE ALA ALIHI VE SAHBIHI EDŽMEIN,
– da sve što dovi ponavlja po tri puta,
– da nastoji uputiti dovu u vremenima i mjestima za koje je došlo u šerijatskim tekstovima da Allah, dželle še’nuhu, na tim mjestima i u tim vremenima prije uslišava dovu nego na drugim mjestima, poput dovljenja na sedždi, između ezana i ikameta, dova musafira, u zadnjoj trećini noći, na Arefatu i slično,
– da ne dovi ono u čemu je kidanje rodbinskih veza i što je samo po sebi grijeh, kao i da se kloni onoga što sprečava uslišavanje dove, poput toga da mu je hrana, puče i odjeća haram,
– da završi dovu takođe sa zahvalom Allahu, dželle še’nuhu, i salavatom i selamom na Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Sve spomenuto je zasnovano na vjerodostojnim šerijatskim argumentima čije navođenje bi uzelo mnogo prostora.
Ko primijeni ove adabe dovljenja uz iskrenost u dovljenju nadati je se da će osjetiti slast i užitak u dovi, da će čak pustitit suze. A da bi pobudio kod sebe osjećanja skrušenosti i poniznosti pred Allahom, dželle še’nuhu, jedan od najboljih načina je da na početku dove prilikom izražavanja zahvalnosti Allahu dželle še’nuhu, navodi Njegove osobine sa kojim će osjetiti Njegovu veličinu i moć i svoju malenkost i poniznost.
A što se tiče tvojih riječi da Allah zna tvoje potrebe i da zna prije nego što doviš šta hoćeš, ove riječi mogu imati pogrešno značenja. Poput značenja koje zagovaraju neki filozofi i sufije od muslimana da nema fajde u dovi jer Allah, dželle še’nuhu, zna šta ćemo doviti i već je prije toga odredio šta će se sve desiti. Ovo tumačenje je pogrešno iz sljedećih razloga:
Prvo – što nam je Allah, dželle še’nuhu, naredio da dovimo, i obećao da će nam se odazvati, pa kaže: “Uputite mi dovu, Ja ću vam se odazvati!” (Gafir, 60).
Drugo – pojasnio nam je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kako se Allah, dželle še’nuhu, odaziva i ispunjava dovu onima koji mu dove pa kaže: “Nema čovjeka koji neće Allahu uputiti dovu u kojoj nema grijeha niti kidanja rodbinskih veza a da mu Allah neće njome dati jednu od tri stvari: ili će mu uslišati dovu na dunjaluku, ili će mu dati u njenoj vrijednosti nagradu na ahiretu, ili će otkloniti od njega zlo u vrijednosti te dove”, pa su neki rekli: O Allahov Poslaniče, znači da puno dovimo, a on odgovori: “Allah će vam više dati“. Hadis bilježe Tirmizi, Ahmed i Hakim, a Hakim, Zehebi i Albani ga ocjenjuju vjerodostojnim a Šuajb Arnaut dobrim.
Treće – da je samo upućivanje dove jedan od najvećih ibadeta, te ko uputi dovu nekom drugom mimo Allaha postaje mušrik. Kaže Uzvišeni: “Gospodar vaš je rekao: “Uputite mi dovu, Ja ću vam se odazvati! Oni koji iz oholosti neće da Mi ibadet čine – ući će, sigurno, u Džehennem poniženi” (Gafir, 60). Ovo je samo po sebi dovoljno da musliman što više dovi jer čineći ovaj ibadet Uzvišenom on ima ogromnu nagrada pa makar mu Allah, dželle še’nuhu, ne uslišao tu dovu. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com