Zašto je šerijatska kazna za blud kamenovanje?

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na poslanika Muhammeda, ﷺ!
Imam Buharija u svome Sahihu bilježi predaju od Abdullaha b. Abbasa, r.a., da je rekao: ”Omer, r.a., sjedio je na minberu Poslanika, ﷺ, pa je rekao: ‘Uzvišeni Allah poslao je Muhammeda, ﷺ., sa istinom i objavio je Knjigu u kojoj je bio objavio i ajet o kamenovanju (ajetur-redžmi) koji smo učili i razumjeli njegovo značenje. Poslanik, ﷺ., je kamenovao bludnika (oženjenog), a kamenovali smo i mi poslije njega. Ja se bojim da će neko nakon izvjesnog vremena reći: Mi u Allahovoj Knjizi ne nalazimo propis o kamenovanju bludnika, pa će na takav način otići u zabludu ostavljajući jednu od Allahovih strogih naredbi (farzova). Zaista je propis o kamenovanju (bio) u Allahovoj Knjizi, i to je obaveza da se izvrši nad svakim oženjenim muškarcem ili udatom ženom (koji počine blud) ukoliko se to dokaže potpuno jasnim dokazom, trudnoćom ili priznanjem.”’ (Buharija, br. 6830, Muslim, br. 1690)

Takoðer, u najvjerodostojnijim hadiskom zbirkama bilježi se da je Poslanik, ﷺ., naredio kamenovanje oženjenog bludnika ili bludnice.

Jednom prilikom poslao je jednoga od ashaba da kamenuje udatu ženu koja je počinila zinaluk (Buharija, br. 6827, Muslim, br. 1697), kao što je naredio da se kamenuje ashab Maiz b. Malik zbog istog grijeha. (Muslim br. 1692)

Po ovom pitanju prenosi se i konsenzus islamskih učenjaka ehli-sunnetskog usmjerenja. (Vidjeti: Meratibul-idžma’ od Ibn Hazma, r.h., str. 214), a propis kamenovanja oženjenog bludnika zanijekali su samo neki sektaši i novotari poput jednog dijela haridžija i mu’tezila.

Na osnovu ovih i mnogih drugih vjerodostojnih predaja, zaključujemo da je propis o kamenovanju oženjenog bludnika bio u Kur’anu, a da je zatim derogiran njegov tekst, ali je ostao važiti njegov propis.

Dakle, ovdje se ne radi o derogiranju Kur’ana hadisom (o čijoj validnosti postoje rasprave kod islamskih učenjaka), već se radi o tome da je taj propis bio u Kur’anu, nakon toga derogiran je njegov tekst, a ostao je propis. Pored toga, kako smo vidjeli, taj propis potvrðen je velikim brojem vjerodostojnih predaja, a na osnovu njih, i idžmaom – konsenzusom islamskih učenjaka, za koji je u hadisu kojeg prenosi Abdullah b. Omera, r.a., Muhammed, ﷺ., rekao: ”Allah neće ujediniti moj ummet na zabludi, Allahova ruka je sa džematom…”

(Prvu rečenicu hadisa (”Allah neće ujediniti moj ummet na zabludi”) bilježe: Tirmizi (2167); Ebu Davud (4284); Ibn Madždže (3950); Ahmed (21 190); Hakim u Mustedreku (1/115); Ibn Ebi Asim u Es-Sunne (80); El-Lalikai (154); Es-Sehavi u El-Mekasidul-Hasene (1288) i drugi.

Takoðer, ovaj dio hadisa prenosi se i kao riječi nekih ashaba poput Abdullaha b. Mes’uda i drugih, sa vjerodostojnim lancima prenosilaca. Vidjeti: Tuhfetul-Ahvezi (6 /388).

Napomena: Da bi se neko kamenovao za počinjeni blud, moraju se ispuniti mnogi uvjeti i nestati sve zapreke, koji su vrlo precizni i zahtjevni, tako da je praktična primjena ovog propisa u historiji islama bila vrlo rijetka pojava, a ako se i izvršavala, najčešće se obavljala nakon priznanja počinitelja, kakav je slučaj bio sa spomenutim ashabom Maizom, r.a., i još jednom ženom poznatijom kao Gamidijja.

A Allah najbolje zna.

Odgovorio: Durmić Amir prof.