Potiranje rukama po licu svejedno poslije namaza ili poslije dovljenja dignutih ruku nije prenešeno ni u jednom vjerodostojnom hadisu. A hadis u kojem je došlo da bi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi podigao ruke prilikom dovljenja ne bi ih spustio sve dok ne potare njima svojeviše
Potiranje rukama po licu svejedno poslije namaza ili poslije dovljenja dignutih ruku nije prenešeno ni u jednom vjerodostojnom hadisu. A hadis u kojem je došlo da bi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi podigao ruke prilikom dovljenja ne bi ih spustio sve dok ne potare njima svoje lice , ovaj hadis je munker (veoma loš) kao što ga takvim ocjenjuje Ebu Davud i Ebu Hatim . U senedu rivajeta od Tirmizija je Hamad ibn ‘Isa El-Džuheni oko kojrg su složni učenjaci da je slab .
Imam Malik negirao potiranje lica nakon dovljenja, a Sufjan Sevri prezirao, imam Ahmed o tome nije ništao čuo, a imam Bejheki je ono što je prenešeno ocijenio slabim. A šejh Albani je i hadis koji bilježi Tirmizi i hadis koji bilježi Ebu Davud ocijenio veoma slabim . Takođe, dodaje Albani da nije isparavan stav da ova dva hadisa podupiru jedan drugog zbog velike slabosti u senedima.
Prema tome, potiranje lica poslije dovljenja dignutih ruku nije propisano. A Allah zna najbolje.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Dizanje ruku prilikom dovljenja je uopćeno propisano, kao što je prenešeno u mnoštvu vjerodostojih hadisa, i ono je jedan od razloga primanja dove. S tim da je podizanje ruku prilikom dovljenja može biti potvrđeni sunnet, tj. da je prenešeno od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da jeviše
Dizanje ruku prilikom dovljenja je uopćeno propisano, kao što je prenešeno u mnoštvu vjerodostojih hadisa, i ono je jedan od razloga primanja dove. S tim da je podizanje ruku prilikom dovljenja može biti potvrđeni sunnet, tj. da je prenešeno od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je na određenim mjestima i vremenima ili uz određene ibadete dovio podignutih ruku ili preporučio da se dovi. Ili može biti uopćeni sunnet, tj. da se prilikom dovljenja podignu ruke u bilo kojoj situaciji mimo onih koje su prenešene kao potvrđeni sunnet.
Međutim, učiniti praksom da se dovi sa podignutim ili nepodignutim rukama poslije svakog farz namaza, to nije propisano u Šerijatu. Doviti podignutih ruku nakon svakog farz namaza (tj. čineći to kao da je potvrđeni sunnet) nema nikakvog osnova u praksi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, to nije prenešeno ni od jednog ashaba, niti je to bio stav ikog od tabi'ina. A osnov u ibadetima je zabrana, tj. da se ne čini nijedan ibadet za koji nema dokaz u Šerijatu. A svi oni koji su prenijeli i opisali namaz Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niko od njih nije spomenuo da je dizao ruke i dovio poslije propisanih farz namaza. Nego je zikrio zikrove koji su prenešeni u vjerodostojnim hadisima. Prenosi Aiša, radijallahu anha, u hadisu kojeg bilježe Buharija i Muslim, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko unese u ovu našu vjeru ono što nije od nje to se odbacuje” .
Kaže Ibn Kajjim: “Dova poslije predavanja selama nakon namaza, svejedno bio imam, klanjao sam ili za nekom drugim, to upće nije bila uputa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Niti je to prenešeno u vjerodostojnim predajama niti dobrim (hasen), neki učenjaci su to učinili svojstvenim samo za sabah namaz i ikindiju. To nije radio (dova poslije predavanja selama nakon namaza) Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, niti pravovjerne halife poslije njega, niti je tome poučio svoj Ummet. Nego je to mišljenje onih koji su vidjeli lijepim djelom kao nadoknadu za sunnet poslije ta dva namaza (sabah i ikindija). Većina dova koje su vezane za namaz, a koje je učio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i preporučio da se uče, učio ih je u namazu …” .
Međutim, nema smetnje ako bi se klanjaču pojavio neki razlog za upućivanje dove nakon nekog završenog farz namaza da podigne ruke i dovi, pod uslovom da mu to ne postane stalna praksa. Ovo je dozvoljeno jer potpada pod opću propisanost činjenja dove sa dizanjem ruku, ali ne da se od toga napravi stalna praksa, tj. potvrđeni sunnet za koji treba imati dokaz. A Allah zna najbolje.
Buharija (2697) i Muslim (1718).
Zadul-me'ad (1/248).
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Jedno od čestih pitanja koje zaokuplja misli mnogih muslimana je koliko rekata je propisano da se klanja teravija namaz. Da li da slijede imame mesdžida i klanjaju sa njima dvadeset rekata, manje ili više od toga, ili da klanjaju samo osam slijedeći sunnet, kako to tvrde oni koji nakon osmog rekataviše
Jedno od čestih pitanja koje zaokuplja misli mnogih muslimana je koliko rekata je propisano da se klanja teravija namaz. Da li da slijede imame mesdžida i klanjaju sa njima dvadeset rekata, manje ili više od toga, ili da klanjaju samo osam slijedeći sunnet, kako to tvrde oni koji nakon osmog rekata napuste džemat i izađu iz mesdžida? Odgovor na ova i slična pitanja zahtijeva da se baci pogled, preispita i istraži ono što je prenešeno, rečeno i napisano o broju rekata teravih-namaza. Naime, nakon što se sakupe stavovi i mišljenja učenjaka po ovom pitanju, mogu se svrstati u otprilike neka tri opća stava učenjaka koji obuhvataju sve što je rečeno o ovoj temi.
Prvi opći stav učenjaka je da je broj rekata teravije namaza šerijatski određen, a zatim su se međusobno razišli koliki je taj broj. Pa tako prenose Muhammed ibn Nasr El-Mervezi u knjizi Muhtesaru salatul-vitr i Ibn Hadžer u knjizi Fethul-bari petnaest mišljenja učenjaka. A to su: 11 rekata, 13 rekata, 16 i vitre, 21 rekat, 23 rekata, 24 i vitre, 20 rekata do dvadesete noći Ramazana a zatim 24 rekata do kraja Ramazana, 24 rekata do dvadesete noći Ramazana a zatim 28 rekata do kraja Ramazana, kao prethodno sa vitretom od 7 rekata, 34 i vitre, 36 i tri vitra, 38 i jedan rekat vitra, 41 rekat, 40 rekata i 7 vitre, 46 rekata i vitre 3.
Međutim, danas u praksi muslimana imamo otprilike četiri mišljenja koja imaju svoje sljedbenike od onih koji smatraju da je broj rekata teravih-namaza šerijatski određen. A od ta četiri dva predstavljaju zvanične stavove četiri poznata mezheba. Pa tako, po zvaničnom stavu hanefijskog, šafijskog i hanbelijskog mezheba teravija ima 20 rekata i tri rekata vitra, dok kod malikija ima 36 rekata i tri rekata vitra. Dokaz prvih je ono što se prenosi od Omera, radijallahu anhu, da je naredio Ubejj ibn K'abu, radijallahu anhu, da predvodeći džemat klanja 20 rekata teravije i tri vitra, kažu a ovo je bilo u prisustvu ashaba pa time biva idžma’ (konsenzus) ashaba. Dok je dokaz malikija praksa muslimana u Medini, tj. klanjali su 36 rekata teravije i tri vitra. (Bedai'u-sanai'i 1/288, El-Medžmu'u 4/32-33, Keššaful-kinna'i 1/425, Šerhuz-zerkani 1/284)
Treće mišljenje je da teravija ima najviše 11 rekata sa vitre-namazom i da je to sunnet, a klanjanje teravije 20 rekata na način na koji se klanja sa ustrajnošću na tome kod većine muslimana je novotarija. Najistaknutiji predstavnik ovog mišljenje je Sane'ani, autor knjige Subulus-selam, poznatog komentara Bulugul-merama. Kaže, dokaz da je sunnet klanjati traviju 11 rekata je hadis na čijoj vjerodostojnosti su se složili Buharija i Muslim gdje je upitana Aiša, radijallahu anha, kakav je bio namaz Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u Ramazanu. Odgovorila je da Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije klanjao u Ramazanu niti van Ramazana više od 11 rekata. A kaže da klanjati teraviju 20 rekata nema osnova u vjerodostojnom sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jer hadisi koji su prenešeni da je klanjao 20 rekata su veoma slabi na čemu su složni muhaddisi, te je prema tome klanjati teraviju 20 rekata novotarija. (Subulus-selam 2/19-24)
Četvrto mišljenje je da je sunnet teraviju klanjati najviše 11 rekata i da nije dozvoljeno klanjati je sa više rekata od toga. Najistaknutiji pobornik ovog mišljenja je šejh Alabani, rahimehullah. Dokazuje svoje mišljenje sa gore spomenutim hadisom kojeg prenosi Aiša, radijallahu anha, i hadisom kojeg bilježi Buharija gdje stoji: „Klanjajte onako kako ste vidjeli mene da klanjam“. Kaže da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da klanjamo onako kako je on klanjao, a on je klanjao najviše 11 rekata, prema tome, sunnet je klanjati najviše 11 rekata i nije dozvoljeno klanjati više od toga kao što nije dozvoljeno klanjati sunnete sabah-namaza više od dva rekata. Sa druge strane, klanjati više od 11 rekata znači negirati hadis i osnov vjere da je najbolja uputa uputa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. (Salatu-teravih od Albanija str.124-126) A hadisi u kojima je došlo od Aiše, Ibn Abbasa i drugih, radijallahu anhum, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao 13 rekata noćni namaz, to je pojašnjeno u nekim drugim rivajetima. To jest, ubrojano je u tih 13 rekata ili dva rekata sabahskog sunneta ili dva kratka rekata koje je klanjao prije noćnog namaza.
Komentar: Dokaz kojim se dokazuje stav tri mezheba, hanefijskog, šafijskog i hanbelijskog, da teravija ima dvadeset rekata i tri rekata vitra, tj. da je to uveo Omer, radijallahu anhu, te da je to bilo u prisustvu drugih ashaba pa time postaje idžma’ ashaba na tome. Ovo bi bilo prihvatljivo da nije razilaženja muhaddisa oko vjerodostojnosti same predaje da je Omer, radijallahu anhu, naredio da se klanja 20 rekata. Prenosi Imam Malik u svom Muvetteu (1/137-138) sa vjerodostojnim lancem prenosilaca od ashaba Es-Saida ibn Jezida da je Omer naredio Ubejj ibn K'abu i Temimu ed-Dariju, radijallahu anhum, da klanjaju teraviju 11 rekata. Ovaj rivajet takođe prenose Bejheki u Sunenu kubra (1/469) i Ibn Ebi Šejbe u svom Musannefu (2/89/2). Ovo je najvjerodostojnije što je prenešeno od djela Omera, radijallahu anhu, po pitanju teravije. A rivajet u Muvettu od Jezid ibn Rumana da su ljudi u vremenu Omera, radijallahu anhu, klanjali teraviju 23 rekata je slab, jer je Jezid rođen poslije smrti Omera, radijallahu anhu. Šejh Alabni je u knjizi Salatut-teravih sakupio sve što je prenešeno o klanjanju teravije 20 ili 23 rekata u vremenu Omera, radijallahu anhu, i pojasnio slabost svih tih predaja. Takođe, Tirmizi i Imam Šafija spominju ove predaje sa izrazima iz kojih se razumije da su ih samtrali slabim (sigatul-d'afi). Sa druge strane, imamo učenjake koji smatraju da se zbog mnoštva tih predaja uzima vijest o klanjanju u vremenu Omera, radijallahu anhu, 23 rekata kao nešto opće poznato i prihvatljivo bez obzira na senede tih predaja.
Dokazivanje malikija da se teravija klanja 39 rekata sa vitrom time da je to praksa muslimana u Medini je slabo, jer praksa muslimana Medine nije šerijatski dokaz kojeg su muslimani dužni slijediti.
Stav Sane'anija da je klanjanje teravije 20 rekata novotarija je daleko od istine. Jer ako uzmemo da je to uveo Omer, radijallahu anhu, a došlo je u vjerodostojnom hadisu kojeg bilježi Ebu Davud (4607) i Tirmizi (2676): „Držite se mog sunneta i sunneta pravovjernih halifa, uhvatite se za njeg svojim očnjacima. Čuvajte se novotarija, jer je svaka novotarija dalalet“, nema sumnje da je Omer, radijallahu anhu, jedan od pravovjernih halifa čiji je sunnet naređeno da slijedimo. U istom ovom hadisu je upozoreno na novotariju i podstaknuto na slijeđenje sunneta pravovjernih halifa što potvrđuje da je nespojivo da te halife dođu sa nečim u čemu ih ljudi slijede a da to bude novotarija. A ako uzmemo da je ta praksa klanjanja teravije 23 rekata uvedena poslije Omera, radijallahu anhu, onda je opet greška nazvati je novotarijom. Jer prenosi Ibn Omer, radijallahu anhuma, da je neki čovjek došao Vjerovjesniku, sallallahu aleji ve sellem, i pitao ga kako se klanja noćni namaz. Odgovorio je: „Dva po dva (rekata), pa kada se uplašiš (da je blizu) sabaha, klanjaj vitre jedan rekat, time će tvoje klanjanje završiti neparnim brojem rekata“. (muttefekun alejhi) U ovom hadisu čovjek pita kako se klanja noćni namaz, a teravija je noćni namaz u Ramazanu, pa da je bilo zabranjeno klanjati više od 11 rekata, ili da je novotarija klanjati više od jedanaest, to bi Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, morao pojasniti. Pa tako po ovom hadisu sunnet je klanjati 20 rekata teravije, kao i manje ili više od toga. Ujedno ovaj hadis je odgovor na stav Albanija da nije dozovljeno klanjati teraviju sa više od 11 rekata.
A stav Sane'anija i Alabanija da je sunnet klanjati najviše 11 rekata, takođe se kosi sa gore spomenutim hadisom, a o tome će biti govora u narednom dijelu teksta.
Drugi opći stav učenjaka je da je teraviju najbolje klanjati 11 rekata a dozvoljeno je i sa više. Ovo je stav kojeg je Imam Malik uzeo za sebe (Šerhuz-zerkani 1/284), takođe Ibnul-Hemmam od hanefija smatra da je 11 rekata sunnet (Fethul-kadir 1/333), a od savremenih učenjaka na ovom stavu su El-Mu'allimi, s tim da on kaže 11 ili 13 rekata, Bin Baz i mnogi drugi.
Oni dokazuju svoj stav mnogim vjerodostojnim hadisima u kojima se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao noćni namaz 11 rekata. A hadis za koji smatraju da je jasan i nedvosmislen dokaz po ovom pitanju je ono što kaže Aiša, radijallahu anha, kada je upitana kakav je bio namaz Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u Ramazanu. Odgovorila je da Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije klanjao u Ramazanu niti van Ramazana više od 11 rekata. A da je dozvoljeno i više od toga dokaz je praksa selafa, tj. oni nisu ograničavali teraviju određenim brojem rekata. Sa druge strane, kažu da je teravija dobrovoljni namaz te u njemu ima širine.
Komentar: Ono što se može prigovoriti onima koji zastupaju ovo mišljenje je to što su dokazujući svoj stav uzeli dio hadisa a dio zanemarili. Jer u hadisima u kojima se opisuje noćni namaz Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pored navođenja broja rekata koliko je klanjao bude opisan način kako ga je klanjao. To jest, klanjao bi jednu trećinu noći sa dugim kijamima (stajanjem), rukuima i sedždama. U nastavku hadisa u kojem Aiša, radijallahu anha, odgovara na pitanje kakav je bio noćni namaz Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, je došlo: „Klanjao bi četiri rekata, ne pitaj o njihovoj ljepoti i dužini, zatim bi klanjao još četiri, ne pitaj o njihovoj ljepoti i dužini, a zatim bi klanjao tri…“. Pa shodno dokazima kojim dokazuju svoj stav kod njih bi trebalo biti da je sunnet klanjati trećinu noći najviše 11 rekata sa dugim kijamom onako kako je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao. Sa druge strane, ovo bi bio sunnet ako se klanja sam a ne u džematu, jer to je uvećini bila praksa Allahov Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. A one tri noći Ramazana koje je klanjao u džematu sa ashabima nije prenešeno koliko je rekata klanjao.
Treći opći stav učenjaka je da broj rekata teravije namaza nije šerijatski određen, nego da u tome ima širine, pa ko oduži kijam smanji broj rekata a ko skrati kijam poveća broj rekata. Po ovom stavu je sunnet i mustehab klanjati bilo koji broj rekata teravih namaza koji je prenešen od selefa (misli se na onih petnaest mišljenja prenesenih od selefa), a to se razlikuje od vremena, mjesta, džemata i džematlija.
Na ovom stavu su Imam Šafija, Imam Ahmed, Ibn Abdul-berr, Ibn Tejmija, Sujuti i mnogi savremeni učanjaci. Kaže Imam Šafija: „Vidio sam ljude kako klanjaju u Medini 39 rekata, a meni je draže 20, toliko klanjaju u Mekki. A u svemu ovome (broju rekata teravije) nema tjesnoće niti granice (određenog broja rekata) kod koje se mora stati, jer je teravija dobrovoljni namaz. Pa ako oduže kijam a smanje broj sedždi to je dobro, a ovo je meni draže, a ako povećaju broj ruku'a i sedždi i to je dobro“. Kaže Imam Ahmed, kada ga je Ishak ibn Mensur upitao koliko rekata se klanja teravija: „O tome ima oko 40 mišljenja, teravija je nafila (dobrovoljni namaz)“. Oba ova mišljenja prenosi Muhammed ibn Nasr El-Mervezi u knjizi Kijamu Ramadan. Kaže Ibn Abdul-berr: „Složni su učenjaci da noćni namaz nema određen broj rekata i da je on nafila (dobrovoljni namaz), pa onaj ko hoće oduži kijam i smanji broj rekata, a ko hoće poveća broj ruku'a i sedždi“. (El-Istizkar 5/244) Teravija je noćni namaz koji se klanja u mjesecu Ramazanu. Kaže Ibn Tejmije: „Onaj ko misli da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odredio da se teravija klanja određen broj rekata, da se taj broj ne smije povećati niti smanjiti, taj je pogriješio“. (Medžmu'ul-fetava 22/272) Na drugom mjestu kaže: „Odabran stav je da sve što je prenešeno o broju rekata travije (11 rekata, 13, 23 i 39) da je isparavno, kao što je zabilježeno od Imama Ahmeda. I da broj rekata teravije nije šerijatski određen, jer Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, nije ga ograničio određenim brojem. Pa je tako povećanje ili smanjenje broja rekata teravije zavisno od dužine ili kratkoće kijama“. (Medžmu'ul-fetava 23/113) Kaže Sujuti: „U vjerodostojnim hadisima u kojima se podstiče i naređuje klanjanje teravije u Ramazanu nije određen broj rekata koliko se ona klanja…“. (El-Mesabih fi salatit-teravih str.14)
Osnovni dokaz sa kojim dokazuju svoj stav je hadis kojeg prenosi Ibn Omer, radijallahu anhuma. Došlo je u hadisu da je neki čovjek došao Vjerovjesniku, sallallahu aleji ve sellem, i pitao ga kako se klanja noćni namaz. Odgovorio je: „Dva po dva (rekata), pa kada se uplašiš (da je blizu) sabaha, klanjaj vitre jedan rekat, time će tvoje klanjanje završiti neparnim brojem rekata“. (muttefekun alejhi) U ovom hadisu čovjek pita kako se klanja noćni namaz, a teravija je noćni namaz u Ramazanu, pa da se noćni namaz ili teravija klanjaju u određenom broju rekata to bi Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, morao pojasniti, jer je ovo momenat kada objašnjava šerijatske propise. Odgovor je bio dva po dva a onda završi sa jednim rekatom vitra. A odgovor ovom čovjeku predstavlja pojašnjenje čitavom Ummetu kako se klanja teravija ili noćni namaz. Pa tako ovaj hadis predstavlja najjači i najdirektniji dokaz u ovoj mes'eli.
Drugi dokaz sa kojim podupiru svoje mišljenje je stav selefa ovog Ummeta, tj. samo razilaženje učenjaka selefa na petnaestak ili po Imamu Ahmedu na 40 mišljenja po ovom pitanju, govori da su učenjaci selefa bili na tome da broj rekata teravije nije šerijatski određen, jer da je bio određen ne bi imali pravo da dolaze sa svojim mišljenjima (16 i vitre, 21 rekat, 24 i vitre, 20 rekata do dvadesete noći Ramazana a zatim 24 rekata do kraja Ramazana, 24 rekata do dvadesete noći Ramazana a zatim 28 rekata do kraja Ramazana, kao prethodno sa vitretom od 7 rekata, 34 i vitre, 38 i jedan rekat vitra, 41 rekat, 40 rekata i 7 vitre, 46 rekata i vitre 3) za koje apsolutno nema dokaza. Nego je svako od njih određivao taj broj shodno vremenu, mjestu, džematu i džematlijama, odnosno dužini ili kratkoći kijama.
A dokaz da je mustehab odužiti kijam su mnogi ajeti i hadisi. Kaže Uzvišeni: „Noću su malo spavali” (Ez-Zarijat 17), „Probdij noć, osim malog dijela; – polovinu njezinu ili malo manje od nje; ili malo više od nje, izgovaraj Kur’an pažljivo” (El-Muzemmil 2-4), „I u jednom dijelu noći radi Njega molitvu obavljaj, i dugo Ga noću hvali?“ (El-Insan 26), „Da li je onaj koji u noćnim časovima u molitvi vrijeme provodi, padajući licem na tle i stojeći, strahujući od onoga svijeta i nadajući se milosti Gospodara svoga…?“ (Ez-Zumer 9), „Bokovi njihovi se postelja lišavaju i oni se Gospodaru svome iz straha i želje klanjaju” (Es-Sedžde 16). Svi ovi ajeti upućuju na vrijednost dugog kijama, a dugi kijam zahtijeva da se smanji broj rekata. Došlo je u hadisu kojeg prenosi Abdullah ibn ‘Amr ibn El-‘As, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Allahu je najdraži namaz namaz Davuda, alejhisselam, a najdrži post post Davuda, alejhisselam. On bi spavao pola noći, pa bi klanjao njenu trećinu, a onda bi spavao šestinu. A svaki drugi dan bi postio“. (muttefekun alejhi) Došlo je u hadisu kojeg bilježi Muslim (756): „Najbolji namaz je namaz dugog kijama“. Kaže Aiša, radijallahu anha, opisujući noćni namaz Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: „Klanjao bi četiri rekata, ne pitaj o njihovoj ljepoti i dužini, zatim bi klanjao još četiri, ne pitaj o njihovoj ljepoti i dužini, a zatim bi klanjao tri…“. (muttefekun alejhi) U vjerodostojnim predajama su Huzejfe, Ibn Mes'ud, Ibn ‘Abbas i mnogi drugi ashabi, raijallahu anhum, opisali dužinu noćnog namaza Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Sve ovo spomenuto ukazuje na vrijednost dugog kijama u noćnom namazu.
A od dokaza da je mustehab činiti što više sedždi su sljedeći hadisi: Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, Rebi'ate ibn K'abu kada je zatražio da bude u njegovog društvu u Džennetu: „Zaposli sam sebe sa činjenjem mnogo sedždi“. (Muslim 489) Takođe kaže Sevbanu, radijallahu anhu: „Čini Allahu mnogo sedždi, jer nećeš učiniti Allahu nijednu sedždu a da te Allah neće zbog nje uzdignuti jednu deredžu i skinuti sa tebe jedan grijeh“. (Muslim 488)
Nakon svega izloženo i kazanog, odabrano mišljenje učenjaka o broju rekata teravije namaza je treći stav zbog snage dokaza na kojima zasnivaju svoj stav, a sa druge strane zbog podložnosti dokaza drugih stavova kritici i primjedbi. Taj stav je da broj rekata teravije namaza nije šerijatski određen, nego da u tome ima širine, pa ko oduži kijam smanji broj rekata a ko skrati kijam poveća broj rekata. Pa je tako sunnet i mustehab klanjati bilo koji broj rekata teravih namaza koji je prenešen od selefa (tj. onih petnaest mišljenja prenesenih od selefa), a to se razlikuje od vremena, mjesta, džemata i džematlija. A Allah zna najbolje.
Nakon ovog kratkog studija volio bih da uputim nekoliko napomena:
Oni koji napuštaju teraviju nakon osam ili deset klanjanih rekata, želeći time da slijede sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u klanjanju samo 11 rekata, trebali bi da se zapitaju da li tim postupkom zaista slijede sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem? Za koga se, u stvari, može reći da klanja teraviju namaz baš onako kako ju je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao? Odgovor: za onog koji klanja trećinu noći, čiji rekati su lijepi i dugi i koji klanja pojedinačno van džemata. Prema tome, onaj ko klanja u džematu, mnogo manje od trećine noći, osam ili deset kratkih i brzih rekata, zar može reći za sebe da klanja teraviju onako kako ju je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao i da slijedi sunnet? A ako misli da klanjajući osam ili deset rekata uz napuštanje džemata i mesdžida slijedi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u broju rekata, opet griješi. Jer sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, je da se klanja sa imamom do kraja teravije. Dokaz za to je hadis u kojem je došlo da je Ebu Zerr, radijallahu anhu, pitao Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nakon što je klanjao sa ashabima teraviju do pola noći, zašto ne klanja sa njima preostali dio noći? Odgovorio mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, riječima: „Ko klanja sa imamom sve do kraja namaza, broji mu se kao da je klanjao čitavu noć“ (Ebu Davud 1375, Tirmizi 806, Nesai 3/83, Ibn Madže 1327, Ahmed 5/159 i Ibn Huzejme 2206). Sa druge strane, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije propisao ovom Ummetu da klanjaju određen broj rekata teravije ili noćnog namaza, nego je odgovorio čovjeku koji ga je pitao kako se klanja noćni namaz riječima: „Dva po dva (rekata), pa kada se uplašiš (da je blizu) sabaha, klanjaj vitre jedan rekat“. (muttefekun alejhi) Izlaskom nakon osmog ili desetog rekata zbunjuju se ostale džematlije, a da ne govorimo o dizanju glasova, neredu u safovima i općoj zbrci koja nastane.
A cijenjeni učenjaci koji su iznijeli stav da je sunnet klanjati teraviju 11 rekata i da nije dozvoljeno više od toga, ili da je klanjanje 20 rekata novotarija, oni imaju nagradu kod Allaha za svoj uloženi trud u idžtihadu, svejedno pogodili ili promašili. Ali nema sumnje da su ovi stavovi čudni i strani. Pa kako to da selef ovog Ummeta koji je više od nas volio i primjenjivao sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nije ustrajavao i bio gorljiv u klanjanju teravije 11 rekata, niti je zabranjivao da se klanja više od toga niti to smatrao novotarijom. Nego baš obrnuto, klanjali su više od 11 rekata i smatali da je to sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Zar nismo mi oni koji slijede Kur'an i Sunnet onako kako ih je shvatio selef ovog Ummeta, pa ako je tako zašto se suprostavljamo selefu u ovoj mes'eli?
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Odgovor na ovo pitanje se se vraća na to da li se on ubraja u muslimane ili ne. A onda se pitanje proširuje i na ženu (koja ima tu kćerku) da li je njoj bilo dozvoljeno da se uda za njega, jer je upitan njegov islam a muslimanki nije dozovljeno da se uda osim za muslimana po idžmau učenjaka ovog Ummviše
Odgovor na ovo pitanje se se vraća na to da li se on ubraja u muslimane ili ne. A onda se pitanje proširuje i na ženu (koja ima tu kćerku) da li je njoj bilo dozvoljeno da se uda za njega, jer je upitan njegov islam a muslimanki nije dozovljeno da se uda osim za muslimana po idžmau učenjaka ovog Ummeta. Ili sada kad se već udala, je li joj halal da živi sa njim?
Bilo kako bilo, odgovor i na jedno i na drugo je jasan. Muslimanki nije dozovljeno da se uda niti da živi u braku sa čovjekom koji nije musliman, takođe čovjek koji nije musliman ne može biti mahrem kćerki žene sa kojom živi u braku, oko ovog dvoga nema razilaženja među učenjacima.
Na toj ženi je da uradi sljedeće:
Prvo: da ispita imansko stanje tog čovjeka, tj. da utvrdi da li on uopće vjeruje u Allaha i ono sa čime je došao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.
Drugo: ako ne vjeruje u Allaha, treba ga pozivati u islam (tj. da povjeruje i počne da praktikuje vjeru) i to u preiodu od tri mjesečna pranja a u međuvremenu ne smije imati odnos sa njim. Nakon isteka tri mjesečana pranja ako primi islam i počne praktikovati vjeru, dozvoljeno joj je da sa njim živi dalje normalnim bračnim životom. A ako odbije i ne prihvati se vjere, haram joj je da i dalje živi sa njim. Njoj je vadžib da ode od njega i nema potrebe da se šerijatski razvjenčava jer im je brak posto ništavan sa njegovim nevjerstvom ako uzmemo da je u početku bio zasnovan na tome da računalo je on musliman.
Treće: ako vjeruje u Allaha i ono sa čime je došao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ali ne praktikuje islam iz raznoraznih razloga, šubhi i nejasnoća, onda joj je obaveza da ga prije svega pozove na obavljanje namaza. Pa ako se nakon dovoljnog vremena (mjesec, dva, tri ili više shodno slučaju) uloženog u davetskom pridobijanju i nagovaranju da počne klanjati njen muž odazove onda nema sumnje da je on mahrem njenoj kćerci i da joj je brak sa šerijatske strane krenuo normalnim tokom. A ako se ne odazove bojati je se da je sam njegov islam upitan, a to znači da je i brak sporan kao i pitanje uloge mahrema. U tom slučaju savjetujem toj ženi da se razvede od tog čovjeka.
Muslimanu je u osnovi dozvoljeno da ženi muslimanku uopćeno i kitabijku, tj. jevrejku i kršćanku pod određenim uslovima. Sve ostale žene mimo ove dvije vrste muslimanu je zabranjeno da ih ženi po idžmau učenjaka. A ženi muslimanki nije dozvoljeno da se uda osim za muslimana po idžmau učenjaka. Dokazi iz Kur'ana za gore spomenuto su sljedeći ajeti: riječi Uzvišenog: “Ne ženite se mnogoboškinjama dok ne postanu vjernice; uistinu je robinja-vjernica bolja od mnogoboškinje, makar vam se i sviđala. Ne udavajte vjernice za mnogobošce dok ne postanu vjernici; uistinu je rob-vjernik bolji od mnogobošca, makar vam se i dopadao. Oni zovu u Džehennem, a Allah, voljom Svojom, nudi Džennet i oprost, i objašnjava ljudima dokaze Svoje, da bi razmislili”. (El-Bekara, 221) Ovim ajetom zabranjuje se muslimanu da ženi sve kjafirkinje a muslimanki da se uda za bilo kojeg kjafira. Kaže Uzvišeni: “I čestite vjernice su vam dozvoljene, i čedne kćeri onih kojima je data Knjiga prije vas, kad im vjenčane darove njihove dadete s namjerom da se njima oženite, a ne da s njima blud činite i da ih za ljubavnice uzimate”. (El-Maide, 5) Ovim ajetom Uzvišeni je izuzeo iz opće zabrane ženidbe muslimana sa bilo kojom vrste nemuslimanke ženidbu sa kitabijkom, odnosno kršankom ili jevrejkom po ispravnom mišljenju učenjaka, iako su se učenajci razišli oko tumačenja na koga se misli pod riječima “onih kojima je data Knjiga prije vas”. A ono na čemu je većina učenjaka ovog Ummeta je dozvola ženidbe kitabijke, tj. kršćanke i jevrejke uopćeno pod šartovima spomenutim u ajetu, tj. da ta kitabijka bude čedna, da joj se da mehr, da ženidba ne bude vid prostitucije ili bluda sa ljubavnicom, to jest da bude šerijatski brak koji ispunjava sve svoje ruknove i šartove.
Ako musliman i muslimanka prekrše ove zabrane pa musliman oženi kjafirkinju mimo kitabijke a muslimanka se uda za kjafira uopćeno tim djelom su učinili veliki grijeh i neposlušnost prema Allahu, njihov brak je sa strane Šerijata ništavan kao da ne postoji, smatra se zinalukom a djeca koja se rode u njemu su kopilad, i na njima je da se pokaju i da ostave to djelo, izuzev ako su im supružnici primili Islam. Sa ovim djelom, pa makar i ustrajavali u njemu oni ne izlaze iz Islama, naravno ako su prije toga potvrdili svoju pripadnost Islamu.
Prema tome, tvoji roditelji muslimani sa ovim djelom, koje je veliki grijeh, nisu izašli iz vjere niti im je zabranjen ulazak u Džennet osim ako čine neka druga djela koja ih izvode iz vjere. Ako bi ustrajali na tom grijehu i umrli na njemu oni su u Allahovoj volji, ako hoće oprostiće im a ako neće kazniće ih džehenemskom vatrom ali će kad-tad nakon ispaštanja zaslužene kazne biti vraćeni u Džennet jer su umrli kao muslimani na tevhidu. Ovo je stav učenjaka Ehlu Sunneta vel-džema'ata po pitanju velikih grešnika. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
U vjerodostojnim hadisima je prenešeno da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je klanjao namaz na sljedeći način: Prije namaza Nije potvrđeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je imao neki zikr ili dovu prije tekbiretul ihram (početnog tekbira), osim što treba voditi računaviše
U vjerodostojnim hadisima je prenešeno da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je klanjao namaz na sljedeći način:
Prije namaza
Nije potvrđeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je imao neki zikr ili dovu prije tekbiretul ihram (početnog tekbira), osim što treba voditi računa o poravnavanju saffova i upotrebi misvaka. Isto tako, blizina imamu ima vrijednost što je prenešeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i nema razlike između desne i lijeve strane saffa, a najbolje mjesto je odmah iza imama.
Nijet
Nijet za namaz se učini u srcu i njegovo izgovaranje je novotarija.
Okretanje Kibli
Okretanje prema Kibli je vadžib u farzovima i dobrovoljnom namazu, a iz toga se izuzima onaj koji nije u mogućnosti da se okrene prema Kibli, poput onoga ko klanja u avionu ili brodu koji imaju svoju putanju, pa se tako na početku namaza okrene prema Kibli a zatim ako se prevozno sredstvo okrene u drugom pravcu nema grijeha u tome.
Dozvoljeno je klanjati dobrovoljne namaze u prevoznom sredstvu (autu i slično) u pravcu kojem putuje pa išareti naginjanjem a nije mu obaveza da se okrene prema K'abi.
Sunnet je da imam a i onaj ko klanja sam stavi sutru (perdu) tako da između njega i nje budu tri lakta.
Početak namaza
Izgovara se početni tekbir riječima: ALAHU EKBER podignutih ruku, ispruženih prstiju u visini ramena ili do vrhova ušiju. A nije ništa vjerodostojno prenešeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da se uči kod početnog tekbira prilikom okretanja prema Kibli sa rukama.
Kijam (stajanje)
Kijam u namaza je rukn kod obaveznih namaza a kod doborvoljnih namaza je sunnet. Nema smetnje da se prilikom stajanja naslanja na štap i oslanja na zid ako mu je to potrebno zbog bolesti, starosti i slično. Nema nešto vjerodostojno da je prenešeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o tome gdje mu je bio usmjeren pogled u namazu.
Klanjač stoji uspravno, ne razdvajajući mnogo između stopala, a njihovo spajanje je suprotno sunnetu, a ako se oduži namaz odmara ih naizmjenično.
Kiraet (učenje)
Namaz se počinje učenjem dove (koja se naziva dova istiftah-dova) i njeno učenje je sunnet. Preporučeno je da se ova dova uči raznovrsno, tj. na više načina onako kako je prenešeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Zatim se uči Euza (isti'aza) a onda Bismilla ali ne naglas. Ruke se vežu tako da desna bude preko lijeve i može da ih stavi gdje hoće: na prsa, ili na pupak ili na stomak. Propisano je da se uči Fatiha, tako da je uči lijepo po tedžvidu, na sabahu i prva dva rekata jacije i akšama imam je uči naglas.
A na ostalim rekatima Fatihu uče i imam i muktedija. Muktedija ne uči Fatihu na rekatima u kojima imam uči naglas, uči je samo na rekatima na kojima imam uči u sebi, po ispravnom mišljenju.
Nakon Fatihe se uči nešto iz Kur'ana, na sabah namazu se uči nešto od dugih sura MUFESSAL (to su duge sure od sure Kaf do sure En-Nas). A na akšamu se uče kratke ili srednje sure. Na ostalim namazima se uče sure srednje dužine. Ako bi i na sabahu i na akšamu učio duge sure i to je sunnet.
Mekruh je da se oduži na jaciji namazu, a na putovanju je propisano da se olakša kiraet, tj da se uče kraće sure. Sunnet je da se jedna sura uči na jednom reka'atu i da se ne dijeli jedna sura na više reka'ata, a ako se to ponekad prekrši nema ništa u tome.
Skrušenost
Skrušenost je duša namaza i njegovo srce, pa ko je nema od klanjača njemu je namaz težak. Skrušenost u namazu je od osobina mu'mina koji će uspjeti.
Ruk'u
Nakon stajanja donosi tekbir za ruk'u rekavši ALAHU EKBER podiže ruke onako kako ih je podigao kod početnog tekbira (tekbiretul ihram).
Tekbiri koji se govore prelazeći sa jednog dijela namaza na drugi su sunnet po ispravnom mišljenju.
Podizanje ruku se radi na četiri mjesta u namazu: kod početnog tekbira, prilikom tekbira za ruk'u, vraćanja sa ruku'a i prilikom ustajanja nakon sjedenja na treći reka'at.
Saginje se na ruku'u, sunnet je da se muktedija sagne nakon što se sageo imam, prilikom čega poravna leža i ne izbacuje ih, ne obara glavu niti je ispravlja. Ruke stavlja na koljena pri čemu prste raširi. Sunnet je da se oduži sa ruk'uom. Nije dozvoljeno da se uči Kur'an na ruku'u nego se veliča Allah onako kako je prenešeno govoreći: SUBHANE RABIJJEL AZIM tri puta, a ako to ponovi deset puta to je dobro. Zikrovi na ruku’ koji su prenešeni u vjerodostojnim predajama su:
– “SUBHANEKELLAHUMME RABBENA VE BIHAMDIKE, ALLAHUMMEGFIR LI”,
– “SUBBUHUN KUDDUSUN RABBULMELAIKETI VERRUHI”,
– “SUBHANE ZILDŽEBERUTI VEL MELEKUTI VEL KIBRIJA'I VEL AZAMETI”.
Klanjaču je dozvoljeno da dovi na ruk'u. Zatim se podiže sa ruk'a govoreći: SEMI'ALLAHU LIMEN HAMIDEH, svejedno bio klanjač imam ili klanjao sam, a što se tiče muktedije on kaže: RABBENA VE LEKEL HAMD.
Sedžda
Zatim odlazi na sedždu. Dozvoljeno je klanjaču da prvo susti ruke ili koljena shodno njegovom stanju. Vadžib je učini sedždu sa sedam dijelova tijela: čelom, nosem, dlanovima (dva dlana), koljenima (dva koljena) i unutrašnjim vrhovima stopala (nožnim prstima), razdvajajući svoja stegna prilikom sedžde i ne oslanjajući stomak na njih, opruženih prstiju na rukama okrenutih prema Kibli.
Na sedždi izgovara: SUBHANE RABBIJEL E'ALA tri puta, pa ako poveća na deset puta to je dobro. Sedžda je najuzvišenije mjesto za dovu.
Sjedenje između dvije sedžde
Vraća se sedžde i sjedi sjedenje između dvije sedžde, sunnet je da sjedne na noge, da desnu nogu ispravi i da savije nožne prste tako da budu okrenuti prema Kibli, i da savije lijevu nogu i sjedi na njoj, ili da sjedi na krajevima ispravljenih stopala a to je takozvani IK'AU i kaže: RABBIGFIR LI.
Druga sedžda je poput prve, i drugi reka'at je poput prvog osim što na njemu ne uči dova istiftaha i na njemu uči (nakon Fatihe) pola od onoliko koliko je učio na prvom reka'atu.
Tešehud (sjedenje)
Nakon što ustane sa sedžde i klanja drugi rekat sjeda na prvo sjedenje (tešehudul evel), osim na sabah namazu (jer on ima samo dva reka'ata), i sjeda na noge.
Tešehud (prvo sjedenje) je od vadžiba namaza, ko ga namjerno ostavi pokvario je namaz, a ko ga izostavi iz zaborava treba da učini sehvi sedždu. Ko ustane na treći reka'at a nije sjedio na tešehudu iz zaborava, pa ako je ustao ne treba da se vraća na sjedenje.
Propisano je da se išareti kažiprstom dok se sjedi na tešehudu, i na prvom i na drugom, i nije potvrđeno da ga treba pomjerati. Na prvom tešehudu se ne uči salavat na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Najispravnije što je preneseno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, od onoga što se uči na tešehudu je:
ETTEHIJATU LILLAHI VESSALEVATU VETTAJJIBATU, ESSELAMU ALEJKE EJJUHENNEBIJJU VE RAHMETULLAHI VE BEREKATUHU, ESSELAMU ALEJNA VE ALA IBADILLAHISSALIHIN. EŠHEDU ENN LA ILLAHE ILLELLAH VE EŠHEDU ENNE MUHAMMEDEN ABDUHU VE RESULUHU.
Salavat na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na zadnjem sjedenju je sunnet, a od njegovih oblika je:
ALLAHUME SALLI ALA MUHAMMEDIN VE ALA ALI MUHAMMEDIN KEMA SALEJTE ALA IBRAHIME VE ALA ALI IBRAHIME INNEKE HAMIDUN MEDŽID.
Kada završi sa drugim tešehudom (na kraju namaza) propisano je da se dovi, a od najvjerodostojnijih dova koje se tada uče je:
ALLAHUMME INNI E'UZU BIKE MIN AZABI DŽEHENNEME, VE MIN AZABIL KABRI, VE MIN FITNETIIL MAHJA VEL MEMAT, VE MIN ŠERRI FITNETIL MESIHIDDEDŽAL.
Zadnji tešehud (zadnje sjedenje) je rukn od ruknova namaza.
Selam (pedavanje selama)
Zatim predaje selam, prvo na desnu zatim na lijevu stranu, predavanje selama na desnu stranu je farz a na lijevu je sunnet, izgovarajući: ESSELAMU ALEJKUM VERRAHMETULLAHI.
Sunnet je da se okrene da desnu stranu tako da onaj ko je iza njega vidi njegov desni obraz i na lijevu stranu tako da mu onaj ko je iza njega vidi lijevi obraz.
Ovo je kratki pregled i rezime knjige Opisa Vjerovjesnikovog namaza, sallallahu alejhi ve sellem, od savremenog muhaddisa Abdulaziza ibn Merzuka et-Tarifija.
Ovaj opis namaz koji je šejh Et-Tarifi zasnovao na vjerodostojnim hadisima sa snažnim i pouzdanim fikhom mes'ela je po meni jedan od najpouzadnijih opisa namaza za onog ko hoće da klanja onako kako je klanjao naš voljeni Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Pouzdanost i snaga se vraćaju na znanje u hadisu i fikh samog šejha.
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Alejkumusselam. Način klanjanja dženaze namaza je široko i kompleksno pitanje ali nastojaćemo da na ovom mjestu spomenemo osnovno što bi jedan musliman trebao da zna oko klanjanja dženaze. Prvo – Mejit koji je ogasuljen i obučen u ćefine se postavi između klanjača i pravca kible tako da mu glava budviše
Alejkumusselam.
Način klanjanja dženaze namaza je široko i kompleksno pitanje ali nastojaćemo da na ovom mjestu spomenemo osnovno što bi jedan musliman trebao da zna oko klanjanja dženaze.
Prvo – Mejit koji je ogasuljen i obučen u ćefine se postavi između klanjača i pravca kible tako da mu glava bude na desnoj strani a noge na lijevoj.
Drugo – Imam staje kod glave mejita ako je mejit muško, a kod pasa mejita ako je mejit žensko, a muktedije se safaju iza imama. Ovo se prenosi od Enesa, radijallahu anhu, da je on tako postupio, a zatim je rekao da je tako radio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Hadis bilježi Ebu Davud i Tirmizi i ocjenjuje ga dobrim, a Albani vjerodostojnim.
Treće – Dženaza se klanja tako što se u stojećem stavu donose četiri tekbira. Kod nekih učenjaka svi ovi tekbiri su ruknovi dženaze, dok kod drugih ušenjaka rukn je samo početni tekbir a ostala tri su sunnet. Propisanosttekbira je prenešena u mnogim hadisima s tim da nema smetnje da se ponekad donese pet, šest, pa sve do devet tekbira, jer se ovo prenosi u vjerodostojnim hadisima od Zejd ibn Erkama, Alije i drugih ashaba, radijallahu anhum.
Četvrto – Nakon početnog tekbira uči se Fatiha čije učenje je po nekima rukn, po drugima vadžib a po trećima samo sunnet. Dokaz da se ona uči je hadis kojeg bilježi Buharija od Talhe ibn Abdullaha, radijallahu anhu, da je klanjao iza Abdullaha ibn Abbasa, radijallahu anhuma, dženazu pa je proučio Fatihu, a zatim rekao: “Da znate da je to od sunneta”.
Po nekim učenjacima sunnet je proučiti i suru jer je to prenešeno u dodatku istog hadisa kod Nesaija. Sunnet je da sve što se uči u dženazi namazu da se uči u sebi osim tekbira od strane imama.
Peto – Izgovori se drugi tekbir i nakon njega se donosi salavat na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kao što se prenosi u hadisu od Ebu Umame a on nekog od ashaba da je rekao: “Sunnet je prilikom klanjanja dženaze da imam donese tekbir a zatim da se uči Fatiha u sebi nakon početnog tekbira. Zatim se donosi salavat na Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i upućuje se iskrena dova mejitu u ostala tri tekbira nakon koje se ništa ne uči a zatim se preda selam u sebi. Hadis bilježi Bejheki a Ibn Hadžer ga ocjenjuje vjerodostojnim.
Džumhur učenjaka je na tome da se salavat uči poslije drugog tekbira što je podržao i šejh Albani.
Dok Ibn Hazm i Ševkani, oslanjajući se na ovaj hadis, smatraju da se i Fatiha i salavat uče nakon prvog tekbira. Način donošenja salavata u dženazi namazu nije preciziran ni u jednom vjerodostojnom hadisu tako nema smetnje da se uči isti salavat kao na Ettehijatu ili bilo koji drugi oblik.
Šesto – zatim se izgovore ostali tekbiri i poslije svakog se uputi dova umrlom kao što je došlo u hadisu Ebu Umame. Prenosi se od nekih učenjaka da se poslije trećeg tekbira dova upućuje umrlom a poslije četvrtom uopćeno svim muslimanima, međutim za ovako nešto nema dokaza.
U vjerodostojnim hadisima se prenosi nekoliko dova koje je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učio na ovom mjestu na dženazi namazu. Najpoznatija od njih je ono što se prenosi od Avf ibn Malika, radijallahu anhu, a bilježi Muslim: “ALLAHUMMEGFIR LEHU VERHAMHU VE AFIHI V'AFU ANHU, VE EKRIM NUZULEHU, VESSI'A MUDHALEHU, VAGSILHU BILMAI’ VES-SELDŽI, VE NEKKIHI MINEL-HATAJA KEMA JUNEKKA ES-SEVBU EL-EBJEDU MINED-DENESI, VE EBDILHU DAREN HAJREN MIN DARIHI, VE EHLEN HAJREN MIN EHLIHI, VE ZEVDŽEN HAJREN MIN ZEVDŽIHI VE EDHILHU EL-DŽENNETE, VE EIZHU MIN AZABIL-KABRI, VE MIN AZABIN-NARI”.
Takođe, od poznatijih dova je i ono što se prenosi od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, a bilježi ga Ebu Davud, Tirmizi, Nesai i Ibn Madže:
“ALLAHUMMEGFIR LIHAJJINA VE MEJJITINA, VE ŠAHIDINA VE GAIBINA, VE SAGIRINA VE KEBIRINA, VE ZEKERINA VE UNSANA, ALLAHUMME MEN AHJEJTEHU MINNA FEAHJIHI ALEL-ISLAM, VE MEN TEVEFFEJTEHU MINNA FETEVEFFEHI ALEL-IMANI, ALLAHUMME LA TAHRIMNA EDŽREHU VE LA TUDILLENA BADEHU”.
Sedmo – Zatim predaje selam pri čemu je ispravno da se preda selam na jednu stranu, kao i da se preda selam na obje strane, jer je oboje prenešeno u prihvatljivim i validnim hadisima, prvo od Ebu Hurejre a drugo od Abdullaha ibn Mes'uda, radijallahu anhuma.
Na ovom mjestu je lijepo spomenuti nekoliko napomena a koje su zasnovane na ajetima i vjerodostojnim hadisima, a koje su vezane za dženazu namaz:
– Nije dozvoljeno klanjati dženazu kjafiru, niti doviti da mu se Allah smiluje i oprosti.
– Mustehab je da se pravi što više safova iza imama, tj. da bude tri ili više.
– Ako bi dženazu klanjali samo imam i jedan muktedija, safaju se tako što muktedija stane iza imama.
– Dozvoljeno je da i žene klanjaju dženazu.
– Najpreči je da predvodi dženazu onaj koga je ovesijetio mejit, a zatim namjesnik tog mjesta ili njegov zamjenik u što ulazi i imam mesdžida u tom mjestu.
– Ako se desi da na jednom mjestu ima više umrlih dozvoljeno je svakom pojedinačno klanjati dženazu a ispravno je klanjati jedan dženaze namaz za sve njih.
– Dozvoljeno je klanjati dženazu i u mesdžidu ali je bolje da se klanja van mesdžida na mjestu određenom za to.
– Propisano je dizanje ruku prilikom izgovaranja početnog tekbira na dženazi namazu, a nije prenešeno da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kod svakog tekbira dizao ruke, nego se to prenosi od Abdullaha ibn Omera.
– Nije prenešeno u hadisima kako da upotpuni dženazu namaz onaj koji zakasni na nju te je najbliže da to potpada pod način doklanjavanja namaza mimo dženaze, tj. da upotpuni ono što ga je prošlo a da ono na što je stigao da mu to bude početak namaza.
Ovo je rezime onoga kkao se prenosi od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je klanjao dženazu namaz. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Po ovom pitanju učenjaci imaju dva stava. Prvi stav: da je džunub obavezan uzeti gusul pa makar to odvelo do toga da izađe namasko . Ovo je stav hanefija, šafija i hanabila. Svoj stav dokazuju time što se u ovom slučaju daje prednost vadžibu kupanja, tj. gusula, nad vadžibom klanjanja u namaskom vreviše
Po ovom pitanju učenjaci imaju dva stava.
Prvi stav: da je džunub obavezan uzeti gusul pa makar to odvelo do toga da izađe namasko . Ovo je stav hanefija, šafija i hanabila. Svoj stav dokazuju time što se u ovom slučaju daje prednost vadžibu kupanja, tj. gusula, nad vadžibom klanjanja u namaskom vremenu.
Drugi stav: da je džunub u tom slučaju obavezan uzeti tejemum i klanjati kako mu ne bi isteklo namasko vrijeme. Ovo je stav malikija. Oni daju prednost obavezi ispunjavanja šarta klanjanja u namaskom vremenu nad ostalim šartovima i vadžibima. Ovo dokazuju time što ako bi džunub znao na početku namaskog vremena da neće naći vodu za gusul tek nakon što istekne namasko vrijeme on je obavezan da uzme tejemum i klanja u namaskom vremenu po idžamu učenjaka, a ne da nakon isteka namaskog vremena klanja sa gusulom.
Iako i jedno i drugo mišljenje imaju osnovu stav a malikija ima jače uporište, a Allah zna najbolje.
Prema tome, ako je musliman džunub a ističe namasko vrijeme obavezan je uzeti tejemum i klanjati kako mu ne bi prošlo namasko vrijeme. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Alejkumusselam. Nije dozvoljeno zamijeniti muezina sa puštanjem snimnjenog ezana sa kasete ili CD-a. Ezan je jedan od najboljih ibadeta koji se obavlja riječima i tijelom, on je farz kifaje po većini učenjaka, predstavlja jedan od glavnih vanjskih obilježja Islama, muslimansko mjesto koje ostavi učeviše
Alejkumusselam.
Nije dozvoljeno zamijeniti muezina sa puštanjem snimnjenog ezana sa kasete ili CD-a. Ezan je jedan od najboljih ibadeta koji se obavlja riječima i tijelom, on je farz kifaje po većini učenjaka, predstavlja jedan od glavnih vanjskih obilježja Islama, muslimansko mjesto koje ostavi učenje ezana, kažu učenjaci da je vadžib povesti borbu protiv tog mjesta ako odbiju učenje ezana, učenje ezana je vadžib za obavljanje pet vakata namaza. Učenje ezana jeznak koji razdvaja muslimansko mjesto od kjafirskog, jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi htio napasti neko mjesto sačekao bi da nastupi vrijeme namaza pa ako bi čuo ezan ne bi napao a u protivnom bi. Takođe, ezan ima svoje šartove od kojih je najbitniji nijet pa tako ezan nije ispravan od strane pijane, lude i osobe koja nije pri svijesti jer one nisu u stanju zanijetiti. A pod nijetom se misli da muezin prije učenja ezana zanijeti učenje ezana za taj namaz koji je nastupio. Sva ova gore spomenuta značenja učenjem ezana sa kasete ili CD-a se ne mogu ostvariti te zbog toga ovakvo učenje ezana i nije ispravno. Kada je upitan šejh Usejmin da li je učenje ezana sa kasete ispravno odgovorio je da nije ispravno jer je ezan ibadet a ibadete mora da predhodi nijet. Takođe, kada je upitan da li musliman treba ponavljati učenje ezana i učiti dovu koja se uči nakon ezana, odgovorio je da se ezan može učiti u dvije situacije: prva je ezan koji se uči kada nastupi namasko vrijeme od strane muškarca, na ovakav ezan se odgovara ponavljanjem i učenjem dove, a druga situacija je da se pusti snimljen ezan koji je od prije snimljen, takav ezan se ne prati ponavljanjem i učenjem dove jer to u suštini i nije stvarni ezan, odnosno ne uči ga muškarac u vrijeme kada mu je naređeno da ga uči nego je to samo slušanje onoga što je od prije snimljeno.
Upitana je Stalna komisija za fetve u Saudiji (broj fetve 10189) o onome što se dešava u nekim muslimanskim zemljama da se umjesto stvarnog učenja ezana od strane čovjeka kada nastupi namasko vrijeme puštaju snimljeni ezani preko kaseta i CD-ova, pa je odgovorila da to nije dovoljno za propisani ezan, nego da je vadžib da muezin lično prouči ezan jer je u vjerodostojnom hadisu tako naredio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.
Poznati šejh Mešhur Hasan je u svojoj knjizi “El-Kavlu el-mubin fi ahtail-musalin” naveo sve sporne stvari koje u sebi sadrži puštanje ezana preko kaseta i CD-ova umjesto stvarnog učenja. Od tih stvari naveo je sljedeće:
1 – Gubljenje nagrade učenja ezana muezinima i skraćivanje toga samo na onoga čiji je glas snimljen.
2 – Oprečnost ovakvog načina učenja ezana riječima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Kada nastupi namaz neka vam neko od vas prouči ezan i neka vas predvodi najstariji od vas” (mutefekun alejhi).
3 – Oprečnost ovakvog načina učenja ezana onome što su muslimani stoljećima radili od početka Islama pa sve do današnjeg doba u svim mjestima i u svim mesdžidima gdje se ezan učio od strane muezina za svaki beš vakat.
4 – Donošenje nijeta je šart ispravnosti ezana, zbog toga je neispravan ezan ako ga prouči luda i pijana osoba, jer one nisu u stanju zanijetiti, a ovo isto se odnosi na puštanje snimljenog ezana.
5 – Ezan je tjelesni ibadet i zato kaže hanbelijski učenjak Ibn Kudame: “Ne može čovjek da se oslanja na ezan koji uči neko drugo jer je ezan tjelesni ibadet i nije ispravno da se izvodi za dvije osobe poput namaza”, tj. ne mogu se džematlije u jednom mesdžidu oslanjati na učenje ezana u drugom mesdžidu, kao što se ne može jedan musliman oslanjati u svom namazu na namaz koji je obavio neki drugi musliman.
6 – Za učenje ezana za svaki namaz i u svakom mesdžidu je vezano mnoštvo suneta i adaba, a učenjem ezana putem puštanja kasete se ti suneti zapostavljaju i ne izvršavaju, a da ne govorimo o nedostatku samog nijeta učenja ezana.
7 – Ovakvim izvođenjem ibadeta se otvaraju vrata poigravanja sa vjerom i unošenja novotarija u ibadete i obilježja Islama i što je najgore vodi u to da se potpuno ostavi prirodno učenje ezana zadovoljavanjem sa onim što je snimljeno.
Kolegij islamskog prava je 1406.po Hidžri na svom devetom skupu u Meki izašao sa stavom da učenje ezana u mesdžidima nakon što nastupi namasko vrijeme puštanjem već snimljenog ezana nije dozvoljeno niti je ispravno u obavljanju ovog ibadeta, niti se time postiže i izvršava propisani ezan, te da je obaveza muslimanima da lično uče ezan za svaki namaz u svakom mesdžidu kao što je bila praksa muslimana od vremena njihovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, sve do današnjeg dana.
Ovakav stav oko puštanja snimljenog ezana su zauzeli bivši saudijski muftija Muhamed ibn Ibrahim, Bin Baz, Usejmin, Vijeće visokorangiranih učenjaka i Stalna komisija za fetve iz Saudije, Kolegij islamskog prava pri Rabiti, kao i mnogi drugi učenjaci širom islamskog svijeta.
Prema tome, puštanje snimljenog ezana umjesto muezina kada nastupi namasko vrijeme nije dozvoljeno niti ispravno, tj. smatra se kao da i nije proučen i nema sumnje da je to novotarija u načinu izvođenja ovog ibadeta.
Zato je na onome ko god je u mogućnosti i stanju da promijeni ovu pogrešnu praksu u mnogim džamijama da uloži truda na lijep način da se taj ibadet izvodi onako kako su to muslimani radili četrnaest stoljeća.
A u onim džamijama gdje nije moguće promijeniti ovu pogrešnu praksu jer bi to odvelo u razdor, svađu i slično nije grijeh na džematlijama nego na onima koji su odgovorni. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Alejkumusselam. Ako osoba koja se vraća sa dženaze (ili hatara) ode kod nekoga, a prije toga nije otišla prvo svojoj kući, u toj porodici će umreti neko, ovo uvjerenje apsolutno nije istina i nema nikakvog uporišta u šerijatskim tekstovima. Allah, subhanehu ve te'ala, to nije učinio razlogom, povodoviše
Alejkumusselam.
Ako osoba koja se vraća sa dženaze (ili hatara) ode kod nekoga, a prije toga nije otišla prvo svojoj kući, u toj porodici će umreti neko, ovo uvjerenje apsolutno nije istina i nema nikakvog uporišta u šerijatskim tekstovima. Allah, subhanehu ve te'ala, to nije učinio razlogom, povodom ili sebebom nečije smrti. Čas, vrijeme i mjesto nečije smrti je stvar gajba nepoznatog, to niko ne zna osim Uzvišenog Allaha.
A od dokaza da niko ne zna gajb, tj. šta će se dogoditi i ono što je nepoznato i nevidljivo poput Sudnjeg dana, čas smrti i slično, su mnogi ajeti i hadisi.
Kaže Uzvišeni: “Samo Allah zna kad će Smak svijeta nastupiti, samo On spušta kišu i samo On zna šta je u matericama, a čovjek ne zna šta će sutra zaraditi i ne zna čovjek u kojoj će zemlji umrijeti. Allah, uistinu, sve zna i osvemu je obaviješten” (Lukman, 34).
Takođe, u drugom ajetu kaže: “Reci: niko, osim Allaha, ni nebesima ni na zemlji ne zna gajb” (En-Neml, 65).
A kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg bilježi Bilježi Buharija u svom Sahihu: “Pet su ključeva gajba ne poznaje ih niko osim Allaha, niko ne zna šta će sutra biti osim Allaha, niko ne zna šta je u matericama osim Allaha, niko ne zna kada će pasti kiša osim Allaha, ne zna čovjek u kojoj će zemlji umrijeti i niko ne zna kada će Smak svijeta nastupiti”.
Prema tome, ovaj običaj, tj. uvjerenje i shvatanje da ne valja kad se vraćamo sa dženaze ili sa hatara da se obilazi rodbina i slično što si naveo, nema uporišta u Islamu niti u zdravoj pameti. Nije dozvoljeno oslanjati se na ovo uvjerenje niti mu pridavati ikakav značaj, to je obično praznovjerje i gatka na koje musliman muvehhid ne smije obraćati pažnju. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Alejkumusselam. Osoba koja napusti svoje mjesto stalno stanovanja i ode na putovanje sa ciljem posjete roditelja, djece, rodbine, ili radi posla i slično, ona ima status musafira putnika, tj. dozvoljeno joj je da koristi olakšice musafira, poput kraćenja i spajanja namaz, mršenja dana Ramazana i sliviše
Alejkumusselam.
Osoba koja napusti svoje mjesto stalno stanovanja i ode na putovanje sa ciljem posjete roditelja, djece, rodbine, ili radi posla i slično, ona ima status musafira putnika, tj. dozvoljeno joj je da koristi olakšice musafira, poput kraćenja i spajanja namaz, mršenja dana Ramazana i slično.
Međutim, pitanje kada neka osoba ima status musafira, to se vraća na poznatu mes'elu: Koja je udaljenost prilikom putovanja na kojoj musliman postaje musafir, tj. osoba kojoj je dozvoljeno koristiti olakšice musafira poput kraćenja i spajanja namaza, mršenja posta u Ramazanu i slično?
Po ovom pitanju učenjaci imaju tri općepoznata mišljenja.
Prvo mišljenje: da je udaljenost na kojoj se krati namaz (i koriste druge olakšice musafirluka) 48 milja (jedan milj je oko 1,8 kilometara) što je jednako 85 kilometara.
Što znači, da je neka osoba musafir kojoj je dozovljeno koristiti olakšice putovanja onda kada putuje na udaljenost od 85 kilometara i više, a na putovanju čija je udaljenost manja od 85 km po ovom stavu učenjaka nije dozvoljeno koristi olakšice musafira.
Ovo je stav Ibn Omera i Ibn Abbasa, radijallahu anhum, od ashaba, Hasana El-Basrija, Zuhrija, Lejsa, Ishaka, Ebu Sevra i ovo je zvanični mezheb malikija, šafija i hanbelija.
Dokazi ovog mišljenja su sljedeći:
– Hadis koji se prenosi od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, rekao: “O stanovnici Mekke, ne kratite namaz na udaljenosti manjoj od četiri buruda (tj. 48 milja a što je jednako 85 km), od Mekke do ‘Usfana”. Bilježe ga Darekutni i Bejheki, a hadis je munker, tj. veoma slab, oko čega nema razilaženja.
Prema tome, ovaj hadis ne može biti dokaz po ovom pitanju zbog njegove slabosti.
– Predaja od Ibn Omera i Ibn Abbasa, radijallahu anhum, da su kratili namaz i mrsili post na udaljenosti od četiri buruda. Ove predaje bilježi Buharija u svom Sahihu u obliku m'allek hadisa, tj. bez potpunog seneda a što ne ulazi u vjerodostojne hadise Buharijinog Sahiha. S tim da je Bejheki naveo potpun sened hadisa u svom Sunenu a mnogi učenjaci hadisa su ih ocijenili vjerodostojnim.
Međutim, ove predaje bi bile jak dokaz da od istih ashaba u vjerodostojnim predajama nisu prenešene udaljenosti na kojima se kratili namaz a koje su oprečne ovoj od 85 km. Takođe, na ovom stavu nisu bili mnogi drugi ashabi, poput Ibn Mes'uda, radijallahu anhu.
Drugo mišljenje: da je udaljenost na kojoj se krati namaz (i koriste druge olakšice musafirluka) tri dana i noći devinog hoda, što otprilike predstavlja nekih 150 kilometara.
Ovo je stav Ibn Mes'uda, radijallahu anhu, Š'abija, Neha'ija, Sevrija i mezheb hanefija.
Dokazuju ga sa dva hadisa:
– Hadis mutefekun alejhi (Buharija i Muslim) od Ibn Omera, radijalalhu anhuma, da je Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, rekao: “Žena ne putuju tri dana osim sa mahremom”.
– Hadis o meshu po mestvama kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Alije, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, odredio tri dana i tri noći za musafira a dan i noć za mukima (nemusafira)”.
Kažu da je u oba hadisa propis musafira vezan za tri dana i noći te je, prema tome, kraćenje namaza ograničeno sa putovanjem na ovoj razdaljini.
Komentar argumenata:
Što se tiče hadisa “Žena ne putuju tri dana osim sa mahremom” u njemu nije rečeno da se putovanje koje manje od tri dana i noći ne smatra putovanjem na kojem krati namaz jer hadis govori o putovanju bez mahrema. Sa druge strane, bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nije dozovljeno ženi koja vjeruje u Allaha i Sudnji dan da putuje na udaljenost dana i noći a da nije sa njom mahrem”, tako da je u ovom hadisu udaljenost određena sa jednim danom i noći, što znači da ovo nema direktne veze sa određivanjem udaljenosti putovanja na kojem se krati namaz.
Takođe, hadis o meshu po mestvama ne govori o putovanju musafira i udaljenosti na kojoj mu je dozvoljeno kratiti namaz nego o vremenskom periodu od tri dana i noći u kojem je musafiru data olakšica da potire po mestvama.
Prema tome, sa ovim argumentima je veoma teško i daleko dokazivati ovo mišljenje.
Treće mišljenje: da udaljenost na kojoj se krati namaz (i koriste druge olakšice musafirluka) nije određena u šerijatskim tekstovima, nego svako putovanje koje se može nazvati i smatrati putovanjem dozvoljeno je da se u toku tog putovanja namaz krati (kao i da se koriste druge olakšice musafirluka).
Ovo je stav zahirijskog mezheba, takođe odabrali su ga Ibn Tejmije, Ibnul-Kajjim i mnogi savremeni učenjaci.
Oni svoj stav argumentiraju riječima Uzvišenog: “A kad budete putovali po Zemlji, tad vam nije grijeh da skratite salat (namaz) …” (En-Nisa, 101). Ovaj ajet ukazuje na dozvolu kraćenja namaza na bilo kojem putovanju po
Zemlji bez ograničenja na neku udaljenost. Sa druge strane, Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, nije odredio dozvolu kraćenja namaza određenom udaljenošću niti vremenskim periodom, pa tako nije dozvoljeno da se ograničava (poput udaljenosti za kraćenje) ono što nisu ni Allah niti Njegov Vjerovjesnik ograničili, pogotovo ako je to ograničenje zasnovano na čistom mišljenju. Jezičko značenje putovanja takođe nije određeno nekom striktnom udaljenošću.
Takođe, potvrđeno je od Poslanika, sallahu alejhi ve sellem, da je kratio namaz na udaljenostima koje su kraće od prethodno spomenutih mišljenja. Naime, bilježi Muslim u svom Sahihu od Enesa, radijallahu anhu, da bi Allahov
Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, klanjao dva rekata (tj. kratio namaz) kada bi izašao na udaljenost od tri milje (tj. oko 5,4 km) ili (ravija je bio nesiguran) tri ferseha (tj. oko 16,2 km).
Kaže Ibn Hadžer da je ovaj hadis nešto najvjerodostojnije po ovom pitanju.
Zatim je Ibn Hadžer dao odgovor na komentar zagovornika prvih mišljenja: da se ovaj hadis odnosi na to da bi tada Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, započinjao kraćenje namaza na putovanjima a ne da se na toj udaljenosti krati namaz, rekavši da je to daleko da se tako tumači hadis pogotovo što je došlo u drugom rivajetu istog hadisa da je Enes, radijallahu anhu, bio upitan o kraćenju namaza onog ko putuje iz Basre u Kufu.
Zaista ovaj hadis presijeca raspravu po ovom pitanju.
Nakon kratke analize ovog pitanja može se konstatovati da je treće mišljenje, tj. da udaljenost na kojoj se krati namaz (i koriste druge olakšice musafirluka) nije određena u šerijatskim tekstovima, nego svako putovanje koje se može nazvati i smatrati putovanjem dozvoljeno je da se u toku tog putovanja koriste olakšice musafirluka, najbliže ispravnom stavu zbog snage dokaza na kojima se zasniva, a Allah zna najbolje.
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
POTIRANJE RUKAMA PO LICU POSLIJE DOVLJENJA PODIGNUTIH RUKU
Potiranje rukama po licu svejedno poslije namaza ili poslije dovljenja dignutih ruku nije prenešeno ni u jednom vjerodostojnom hadisu. A hadis u kojem je došlo da bi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi podigao ruke prilikom dovljenja ne bi ih spustio sve dok ne potare njima svojeviše
Potiranje rukama po licu svejedno poslije namaza ili poslije dovljenja dignutih ruku nije prenešeno ni u jednom vjerodostojnom hadisu. A hadis u kojem je došlo da bi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi podigao ruke prilikom dovljenja ne bi ih spustio sve dok ne potare njima svoje lice , ovaj hadis je munker (veoma loš) kao što ga takvim ocjenjuje Ebu Davud i Ebu Hatim . U senedu rivajeta od Tirmizija je Hamad ibn ‘Isa El-Džuheni oko kojrg su složni učenjaci da je slab .
Imam Malik negirao potiranje lica nakon dovljenja, a Sufjan Sevri prezirao, imam Ahmed o tome nije ništao čuo, a imam Bejheki je ono što je prenešeno ocijenio slabim. A šejh Albani je i hadis koji bilježi Tirmizi i hadis koji bilježi Ebu Davud ocijenio veoma slabim . Takođe, dodaje Albani da nije isparavan stav da ova dva hadisa podupiru jedan drugog zbog velike slabosti u senedima.
Prema tome, potiranje lica poslije dovljenja dignutih ruku nije propisano. A Allah zna najbolje.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeDOVLJENJE PODIGNUTIH RUKU POSLIJE PET PROPISANIH NAMAZA
Dizanje ruku prilikom dovljenja je uopćeno propisano, kao što je prenešeno u mnoštvu vjerodostojih hadisa, i ono je jedan od razloga primanja dove. S tim da je podizanje ruku prilikom dovljenja može biti potvrđeni sunnet, tj. da je prenešeno od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da jeviše
Dizanje ruku prilikom dovljenja je uopćeno propisano, kao što je prenešeno u mnoštvu vjerodostojih hadisa, i ono je jedan od razloga primanja dove. S tim da je podizanje ruku prilikom dovljenja može biti potvrđeni sunnet, tj. da je prenešeno od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je na određenim mjestima i vremenima ili uz određene ibadete dovio podignutih ruku ili preporučio da se dovi. Ili može biti uopćeni sunnet, tj. da se prilikom dovljenja podignu ruke u bilo kojoj situaciji mimo onih koje su prenešene kao potvrđeni sunnet.
Međutim, učiniti praksom da se dovi sa podignutim ili nepodignutim rukama poslije svakog farz namaza, to nije propisano u Šerijatu. Doviti podignutih ruku nakon svakog farz namaza (tj. čineći to kao da je potvrđeni sunnet) nema nikakvog osnova u praksi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, to nije prenešeno ni od jednog ashaba, niti je to bio stav ikog od tabi'ina. A osnov u ibadetima je zabrana, tj. da se ne čini nijedan ibadet za koji nema dokaz u Šerijatu. A svi oni koji su prenijeli i opisali namaz Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niko od njih nije spomenuo da je dizao ruke i dovio poslije propisanih farz namaza. Nego je zikrio zikrove koji su prenešeni u vjerodostojnim hadisima. Prenosi Aiša, radijallahu anha, u hadisu kojeg bilježe Buharija i Muslim, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko unese u ovu našu vjeru ono što nije od nje to se odbacuje” .
Kaže Ibn Kajjim: “Dova poslije predavanja selama nakon namaza, svejedno bio imam, klanjao sam ili za nekom drugim, to upće nije bila uputa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Niti je to prenešeno u vjerodostojnim predajama niti dobrim (hasen), neki učenjaci su to učinili svojstvenim samo za sabah namaz i ikindiju. To nije radio (dova poslije predavanja selama nakon namaza) Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, niti pravovjerne halife poslije njega, niti je tome poučio svoj Ummet. Nego je to mišljenje onih koji su vidjeli lijepim djelom kao nadoknadu za sunnet poslije ta dva namaza (sabah i ikindija). Većina dova koje su vezane za namaz, a koje je učio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i preporučio da se uče, učio ih je u namazu …” .
Međutim, nema smetnje ako bi se klanjaču pojavio neki razlog za upućivanje dove nakon nekog završenog farz namaza da podigne ruke i dovi, pod uslovom da mu to ne postane stalna praksa. Ovo je dozvoljeno jer potpada pod opću propisanost činjenja dove sa dizanjem ruku, ali ne da se od toga napravi stalna praksa, tj. potvrđeni sunnet za koji treba imati dokaz. A Allah zna najbolje.
Buharija (2697) i Muslim (1718).
Zadul-me'ad (1/248).
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeBROJ REKATA TERAVIJE NAMAZA
Jedno od čestih pitanja koje zaokuplja misli mnogih muslimana je koliko rekata je propisano da se klanja teravija namaz. Da li da slijede imame mesdžida i klanjaju sa njima dvadeset rekata, manje ili više od toga, ili da klanjaju samo osam slijedeći sunnet, kako to tvrde oni koji nakon osmog rekataviše
Jedno od čestih pitanja koje zaokuplja misli mnogih muslimana je koliko rekata je propisano da se klanja teravija namaz. Da li da slijede imame mesdžida i klanjaju sa njima dvadeset rekata, manje ili više od toga, ili da klanjaju samo osam slijedeći sunnet, kako to tvrde oni koji nakon osmog rekata napuste džemat i izađu iz mesdžida? Odgovor na ova i slična pitanja zahtijeva da se baci pogled, preispita i istraži ono što je prenešeno, rečeno i napisano o broju rekata teravih-namaza. Naime, nakon što se sakupe stavovi i mišljenja učenjaka po ovom pitanju, mogu se svrstati u otprilike neka tri opća stava učenjaka koji obuhvataju sve što je rečeno o ovoj temi.
Prvi opći stav učenjaka je da je broj rekata teravije namaza šerijatski određen, a zatim su se međusobno razišli koliki je taj broj. Pa tako prenose Muhammed ibn Nasr El-Mervezi u knjizi Muhtesaru salatul-vitr i Ibn Hadžer u knjizi Fethul-bari petnaest mišljenja učenjaka. A to su: 11 rekata, 13 rekata, 16 i vitre, 21 rekat, 23 rekata, 24 i vitre, 20 rekata do dvadesete noći Ramazana a zatim 24 rekata do kraja Ramazana, 24 rekata do dvadesete noći Ramazana a zatim 28 rekata do kraja Ramazana, kao prethodno sa vitretom od 7 rekata, 34 i vitre, 36 i tri vitra, 38 i jedan rekat vitra, 41 rekat, 40 rekata i 7 vitre, 46 rekata i vitre 3.
Međutim, danas u praksi muslimana imamo otprilike četiri mišljenja koja imaju svoje sljedbenike od onih koji smatraju da je broj rekata teravih-namaza šerijatski određen. A od ta četiri dva predstavljaju zvanične stavove četiri poznata mezheba. Pa tako, po zvaničnom stavu hanefijskog, šafijskog i hanbelijskog mezheba teravija ima 20 rekata i tri rekata vitra, dok kod malikija ima 36 rekata i tri rekata vitra. Dokaz prvih je ono što se prenosi od Omera, radijallahu anhu, da je naredio Ubejj ibn K'abu, radijallahu anhu, da predvodeći džemat klanja 20 rekata teravije i tri vitra, kažu a ovo je bilo u prisustvu ashaba pa time biva idžma’ (konsenzus) ashaba. Dok je dokaz malikija praksa muslimana u Medini, tj. klanjali su 36 rekata teravije i tri vitra. (Bedai'u-sanai'i 1/288, El-Medžmu'u 4/32-33, Keššaful-kinna'i 1/425, Šerhuz-zerkani 1/284)
Treće mišljenje je da teravija ima najviše 11 rekata sa vitre-namazom i da je to sunnet, a klanjanje teravije 20 rekata na način na koji se klanja sa ustrajnošću na tome kod većine muslimana je novotarija. Najistaknutiji predstavnik ovog mišljenje je Sane'ani, autor knjige Subulus-selam, poznatog komentara Bulugul-merama. Kaže, dokaz da je sunnet klanjati traviju 11 rekata je hadis na čijoj vjerodostojnosti su se složili Buharija i Muslim gdje je upitana Aiša, radijallahu anha, kakav je bio namaz Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u Ramazanu. Odgovorila je da Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije klanjao u Ramazanu niti van Ramazana više od 11 rekata. A kaže da klanjati teraviju 20 rekata nema osnova u vjerodostojnom sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jer hadisi koji su prenešeni da je klanjao 20 rekata su veoma slabi na čemu su složni muhaddisi, te je prema tome klanjati teraviju 20 rekata novotarija. (Subulus-selam 2/19-24)
Četvrto mišljenje je da je sunnet teraviju klanjati najviše 11 rekata i da nije dozvoljeno klanjati je sa više rekata od toga. Najistaknutiji pobornik ovog mišljenja je šejh Alabani, rahimehullah. Dokazuje svoje mišljenje sa gore spomenutim hadisom kojeg prenosi Aiša, radijallahu anha, i hadisom kojeg bilježi Buharija gdje stoji: „Klanjajte onako kako ste vidjeli mene da klanjam“. Kaže da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da klanjamo onako kako je on klanjao, a on je klanjao najviše 11 rekata, prema tome, sunnet je klanjati najviše 11 rekata i nije dozvoljeno klanjati više od toga kao što nije dozvoljeno klanjati sunnete sabah-namaza više od dva rekata. Sa druge strane, klanjati više od 11 rekata znači negirati hadis i osnov vjere da je najbolja uputa uputa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. (Salatu-teravih od Albanija str.124-126) A hadisi u kojima je došlo od Aiše, Ibn Abbasa i drugih, radijallahu anhum, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao 13 rekata noćni namaz, to je pojašnjeno u nekim drugim rivajetima. To jest, ubrojano je u tih 13 rekata ili dva rekata sabahskog sunneta ili dva kratka rekata koje je klanjao prije noćnog namaza.
Komentar: Dokaz kojim se dokazuje stav tri mezheba, hanefijskog, šafijskog i hanbelijskog, da teravija ima dvadeset rekata i tri rekata vitra, tj. da je to uveo Omer, radijallahu anhu, te da je to bilo u prisustvu drugih ashaba pa time postaje idžma’ ashaba na tome. Ovo bi bilo prihvatljivo da nije razilaženja muhaddisa oko vjerodostojnosti same predaje da je Omer, radijallahu anhu, naredio da se klanja 20 rekata. Prenosi Imam Malik u svom Muvetteu (1/137-138) sa vjerodostojnim lancem prenosilaca od ashaba Es-Saida ibn Jezida da je Omer naredio Ubejj ibn K'abu i Temimu ed-Dariju, radijallahu anhum, da klanjaju teraviju 11 rekata. Ovaj rivajet takođe prenose Bejheki u Sunenu kubra (1/469) i Ibn Ebi Šejbe u svom Musannefu (2/89/2). Ovo je najvjerodostojnije što je prenešeno od djela Omera, radijallahu anhu, po pitanju teravije. A rivajet u Muvettu od Jezid ibn Rumana da su ljudi u vremenu Omera, radijallahu anhu, klanjali teraviju 23 rekata je slab, jer je Jezid rođen poslije smrti Omera, radijallahu anhu. Šejh Alabni je u knjizi Salatut-teravih sakupio sve što je prenešeno o klanjanju teravije 20 ili 23 rekata u vremenu Omera, radijallahu anhu, i pojasnio slabost svih tih predaja. Takođe, Tirmizi i Imam Šafija spominju ove predaje sa izrazima iz kojih se razumije da su ih samtrali slabim (sigatul-d'afi). Sa druge strane, imamo učenjake koji smatraju da se zbog mnoštva tih predaja uzima vijest o klanjanju u vremenu Omera, radijallahu anhu, 23 rekata kao nešto opće poznato i prihvatljivo bez obzira na senede tih predaja.
Dokazivanje malikija da se teravija klanja 39 rekata sa vitrom time da je to praksa muslimana u Medini je slabo, jer praksa muslimana Medine nije šerijatski dokaz kojeg su muslimani dužni slijediti.
Stav Sane'anija da je klanjanje teravije 20 rekata novotarija je daleko od istine. Jer ako uzmemo da je to uveo Omer, radijallahu anhu, a došlo je u vjerodostojnom hadisu kojeg bilježi Ebu Davud (4607) i Tirmizi (2676): „Držite se mog sunneta i sunneta pravovjernih halifa, uhvatite se za njeg svojim očnjacima. Čuvajte se novotarija, jer je svaka novotarija dalalet“, nema sumnje da je Omer, radijallahu anhu, jedan od pravovjernih halifa čiji je sunnet naređeno da slijedimo. U istom ovom hadisu je upozoreno na novotariju i podstaknuto na slijeđenje sunneta pravovjernih halifa što potvrđuje da je nespojivo da te halife dođu sa nečim u čemu ih ljudi slijede a da to bude novotarija. A ako uzmemo da je ta praksa klanjanja teravije 23 rekata uvedena poslije Omera, radijallahu anhu, onda je opet greška nazvati je novotarijom. Jer prenosi Ibn Omer, radijallahu anhuma, da je neki čovjek došao Vjerovjesniku, sallallahu aleji ve sellem, i pitao ga kako se klanja noćni namaz. Odgovorio je: „Dva po dva (rekata), pa kada se uplašiš (da je blizu) sabaha, klanjaj vitre jedan rekat, time će tvoje klanjanje završiti neparnim brojem rekata“. (muttefekun alejhi) U ovom hadisu čovjek pita kako se klanja noćni namaz, a teravija je noćni namaz u Ramazanu, pa da je bilo zabranjeno klanjati više od 11 rekata, ili da je novotarija klanjati više od jedanaest, to bi Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, morao pojasniti. Pa tako po ovom hadisu sunnet je klanjati 20 rekata teravije, kao i manje ili više od toga. Ujedno ovaj hadis je odgovor na stav Albanija da nije dozovljeno klanjati teraviju sa više od 11 rekata.
A stav Sane'anija i Alabanija da je sunnet klanjati najviše 11 rekata, takođe se kosi sa gore spomenutim hadisom, a o tome će biti govora u narednom dijelu teksta.
Drugi opći stav učenjaka je da je teraviju najbolje klanjati 11 rekata a dozvoljeno je i sa više. Ovo je stav kojeg je Imam Malik uzeo za sebe (Šerhuz-zerkani 1/284), takođe Ibnul-Hemmam od hanefija smatra da je 11 rekata sunnet (Fethul-kadir 1/333), a od savremenih učenjaka na ovom stavu su El-Mu'allimi, s tim da on kaže 11 ili 13 rekata, Bin Baz i mnogi drugi.
Oni dokazuju svoj stav mnogim vjerodostojnim hadisima u kojima se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao noćni namaz 11 rekata. A hadis za koji smatraju da je jasan i nedvosmislen dokaz po ovom pitanju je ono što kaže Aiša, radijallahu anha, kada je upitana kakav je bio namaz Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u Ramazanu. Odgovorila je da Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije klanjao u Ramazanu niti van Ramazana više od 11 rekata. A da je dozvoljeno i više od toga dokaz je praksa selafa, tj. oni nisu ograničavali teraviju određenim brojem rekata. Sa druge strane, kažu da je teravija dobrovoljni namaz te u njemu ima širine.
Komentar: Ono što se može prigovoriti onima koji zastupaju ovo mišljenje je to što su dokazujući svoj stav uzeli dio hadisa a dio zanemarili. Jer u hadisima u kojima se opisuje noćni namaz Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pored navođenja broja rekata koliko je klanjao bude opisan način kako ga je klanjao. To jest, klanjao bi jednu trećinu noći sa dugim kijamima (stajanjem), rukuima i sedždama. U nastavku hadisa u kojem Aiša, radijallahu anha, odgovara na pitanje kakav je bio noćni namaz Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, je došlo: „Klanjao bi četiri rekata, ne pitaj o njihovoj ljepoti i dužini, zatim bi klanjao još četiri, ne pitaj o njihovoj ljepoti i dužini, a zatim bi klanjao tri…“. Pa shodno dokazima kojim dokazuju svoj stav kod njih bi trebalo biti da je sunnet klanjati trećinu noći najviše 11 rekata sa dugim kijamom onako kako je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao. Sa druge strane, ovo bi bio sunnet ako se klanja sam a ne u džematu, jer to je uvećini bila praksa Allahov Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. A one tri noći Ramazana koje je klanjao u džematu sa ashabima nije prenešeno koliko je rekata klanjao.
Treći opći stav učenjaka je da broj rekata teravije namaza nije šerijatski određen, nego da u tome ima širine, pa ko oduži kijam smanji broj rekata a ko skrati kijam poveća broj rekata. Po ovom stavu je sunnet i mustehab klanjati bilo koji broj rekata teravih namaza koji je prenešen od selefa (misli se na onih petnaest mišljenja prenesenih od selefa), a to se razlikuje od vremena, mjesta, džemata i džematlija.
Na ovom stavu su Imam Šafija, Imam Ahmed, Ibn Abdul-berr, Ibn Tejmija, Sujuti i mnogi savremeni učanjaci. Kaže Imam Šafija: „Vidio sam ljude kako klanjaju u Medini 39 rekata, a meni je draže 20, toliko klanjaju u Mekki. A u svemu ovome (broju rekata teravije) nema tjesnoće niti granice (određenog broja rekata) kod koje se mora stati, jer je teravija dobrovoljni namaz. Pa ako oduže kijam a smanje broj sedždi to je dobro, a ovo je meni draže, a ako povećaju broj ruku'a i sedždi i to je dobro“. Kaže Imam Ahmed, kada ga je Ishak ibn Mensur upitao koliko rekata se klanja teravija: „O tome ima oko 40 mišljenja, teravija je nafila (dobrovoljni namaz)“. Oba ova mišljenja prenosi Muhammed ibn Nasr El-Mervezi u knjizi Kijamu Ramadan. Kaže Ibn Abdul-berr: „Složni su učenjaci da noćni namaz nema određen broj rekata i da je on nafila (dobrovoljni namaz), pa onaj ko hoće oduži kijam i smanji broj rekata, a ko hoće poveća broj ruku'a i sedždi“. (El-Istizkar 5/244) Teravija je noćni namaz koji se klanja u mjesecu Ramazanu. Kaže Ibn Tejmije: „Onaj ko misli da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odredio da se teravija klanja određen broj rekata, da se taj broj ne smije povećati niti smanjiti, taj je pogriješio“. (Medžmu'ul-fetava 22/272) Na drugom mjestu kaže: „Odabran stav je da sve što je prenešeno o broju rekata travije (11 rekata, 13, 23 i 39) da je isparavno, kao što je zabilježeno od Imama Ahmeda. I da broj rekata teravije nije šerijatski određen, jer Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, nije ga ograničio određenim brojem. Pa je tako povećanje ili smanjenje broja rekata teravije zavisno od dužine ili kratkoće kijama“. (Medžmu'ul-fetava 23/113) Kaže Sujuti: „U vjerodostojnim hadisima u kojima se podstiče i naređuje klanjanje teravije u Ramazanu nije određen broj rekata koliko se ona klanja…“. (El-Mesabih fi salatit-teravih str.14)
Osnovni dokaz sa kojim dokazuju svoj stav je hadis kojeg prenosi Ibn Omer, radijallahu anhuma. Došlo je u hadisu da je neki čovjek došao Vjerovjesniku, sallallahu aleji ve sellem, i pitao ga kako se klanja noćni namaz. Odgovorio je: „Dva po dva (rekata), pa kada se uplašiš (da je blizu) sabaha, klanjaj vitre jedan rekat, time će tvoje klanjanje završiti neparnim brojem rekata“. (muttefekun alejhi) U ovom hadisu čovjek pita kako se klanja noćni namaz, a teravija je noćni namaz u Ramazanu, pa da se noćni namaz ili teravija klanjaju u određenom broju rekata to bi Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, morao pojasniti, jer je ovo momenat kada objašnjava šerijatske propise. Odgovor je bio dva po dva a onda završi sa jednim rekatom vitra. A odgovor ovom čovjeku predstavlja pojašnjenje čitavom Ummetu kako se klanja teravija ili noćni namaz. Pa tako ovaj hadis predstavlja najjači i najdirektniji dokaz u ovoj mes'eli.
Drugi dokaz sa kojim podupiru svoje mišljenje je stav selefa ovog Ummeta, tj. samo razilaženje učenjaka selefa na petnaestak ili po Imamu Ahmedu na 40 mišljenja po ovom pitanju, govori da su učenjaci selefa bili na tome da broj rekata teravije nije šerijatski određen, jer da je bio određen ne bi imali pravo da dolaze sa svojim mišljenjima (16 i vitre, 21 rekat, 24 i vitre, 20 rekata do dvadesete noći Ramazana a zatim 24 rekata do kraja Ramazana, 24 rekata do dvadesete noći Ramazana a zatim 28 rekata do kraja Ramazana, kao prethodno sa vitretom od 7 rekata, 34 i vitre, 38 i jedan rekat vitra, 41 rekat, 40 rekata i 7 vitre, 46 rekata i vitre 3) za koje apsolutno nema dokaza. Nego je svako od njih određivao taj broj shodno vremenu, mjestu, džematu i džematlijama, odnosno dužini ili kratkoći kijama.
A dokaz da je mustehab odužiti kijam su mnogi ajeti i hadisi. Kaže Uzvišeni: „Noću su malo spavali” (Ez-Zarijat 17), „Probdij noć, osim malog dijela; – polovinu njezinu ili malo manje od nje; ili malo više od nje, izgovaraj Kur’an pažljivo” (El-Muzemmil 2-4), „I u jednom dijelu noći radi Njega molitvu obavljaj, i dugo Ga noću hvali?“ (El-Insan 26), „Da li je onaj koji u noćnim časovima u molitvi vrijeme provodi, padajući licem na tle i stojeći, strahujući od onoga svijeta i nadajući se milosti Gospodara svoga…?“ (Ez-Zumer 9), „Bokovi njihovi se postelja lišavaju i oni se Gospodaru svome iz straha i želje klanjaju” (Es-Sedžde 16). Svi ovi ajeti upućuju na vrijednost dugog kijama, a dugi kijam zahtijeva da se smanji broj rekata. Došlo je u hadisu kojeg prenosi Abdullah ibn ‘Amr ibn El-‘As, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Allahu je najdraži namaz namaz Davuda, alejhisselam, a najdrži post post Davuda, alejhisselam. On bi spavao pola noći, pa bi klanjao njenu trećinu, a onda bi spavao šestinu. A svaki drugi dan bi postio“. (muttefekun alejhi) Došlo je u hadisu kojeg bilježi Muslim (756): „Najbolji namaz je namaz dugog kijama“. Kaže Aiša, radijallahu anha, opisujući noćni namaz Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: „Klanjao bi četiri rekata, ne pitaj o njihovoj ljepoti i dužini, zatim bi klanjao još četiri, ne pitaj o njihovoj ljepoti i dužini, a zatim bi klanjao tri…“. (muttefekun alejhi) U vjerodostojnim predajama su Huzejfe, Ibn Mes'ud, Ibn ‘Abbas i mnogi drugi ashabi, raijallahu anhum, opisali dužinu noćnog namaza Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Sve ovo spomenuto ukazuje na vrijednost dugog kijama u noćnom namazu.
A od dokaza da je mustehab činiti što više sedždi su sljedeći hadisi: Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, Rebi'ate ibn K'abu kada je zatražio da bude u njegovog društvu u Džennetu: „Zaposli sam sebe sa činjenjem mnogo sedždi“. (Muslim 489) Takođe kaže Sevbanu, radijallahu anhu: „Čini Allahu mnogo sedždi, jer nećeš učiniti Allahu nijednu sedždu a da te Allah neće zbog nje uzdignuti jednu deredžu i skinuti sa tebe jedan grijeh“. (Muslim 488)
Nakon svega izloženo i kazanog, odabrano mišljenje učenjaka o broju rekata teravije namaza je treći stav zbog snage dokaza na kojima zasnivaju svoj stav, a sa druge strane zbog podložnosti dokaza drugih stavova kritici i primjedbi. Taj stav je da broj rekata teravije namaza nije šerijatski određen, nego da u tome ima širine, pa ko oduži kijam smanji broj rekata a ko skrati kijam poveća broj rekata. Pa je tako sunnet i mustehab klanjati bilo koji broj rekata teravih namaza koji je prenešen od selefa (tj. onih petnaest mišljenja prenesenih od selefa), a to se razlikuje od vremena, mjesta, džemata i džematlija. A Allah zna najbolje.
Nakon ovog kratkog studija volio bih da uputim nekoliko napomena:
Oni koji napuštaju teraviju nakon osam ili deset klanjanih rekata, želeći time da slijede sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u klanjanju samo 11 rekata, trebali bi da se zapitaju da li tim postupkom zaista slijede sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem? Za koga se, u stvari, može reći da klanja teraviju namaz baš onako kako ju je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao? Odgovor: za onog koji klanja trećinu noći, čiji rekati su lijepi i dugi i koji klanja pojedinačno van džemata. Prema tome, onaj ko klanja u džematu, mnogo manje od trećine noći, osam ili deset kratkih i brzih rekata, zar može reći za sebe da klanja teraviju onako kako ju je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao i da slijedi sunnet? A ako misli da klanjajući osam ili deset rekata uz napuštanje džemata i mesdžida slijedi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u broju rekata, opet griješi. Jer sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, je da se klanja sa imamom do kraja teravije. Dokaz za to je hadis u kojem je došlo da je Ebu Zerr, radijallahu anhu, pitao Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nakon što je klanjao sa ashabima teraviju do pola noći, zašto ne klanja sa njima preostali dio noći? Odgovorio mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, riječima: „Ko klanja sa imamom sve do kraja namaza, broji mu se kao da je klanjao čitavu noć“ (Ebu Davud 1375, Tirmizi 806, Nesai 3/83, Ibn Madže 1327, Ahmed 5/159 i Ibn Huzejme 2206). Sa druge strane, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije propisao ovom Ummetu da klanjaju određen broj rekata teravije ili noćnog namaza, nego je odgovorio čovjeku koji ga je pitao kako se klanja noćni namaz riječima: „Dva po dva (rekata), pa kada se uplašiš (da je blizu) sabaha, klanjaj vitre jedan rekat“. (muttefekun alejhi) Izlaskom nakon osmog ili desetog rekata zbunjuju se ostale džematlije, a da ne govorimo o dizanju glasova, neredu u safovima i općoj zbrci koja nastane.
A cijenjeni učenjaci koji su iznijeli stav da je sunnet klanjati teraviju 11 rekata i da nije dozvoljeno više od toga, ili da je klanjanje 20 rekata novotarija, oni imaju nagradu kod Allaha za svoj uloženi trud u idžtihadu, svejedno pogodili ili promašili. Ali nema sumnje da su ovi stavovi čudni i strani. Pa kako to da selef ovog Ummeta koji je više od nas volio i primjenjivao sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nije ustrajavao i bio gorljiv u klanjanju teravije 11 rekata, niti je zabranjivao da se klanja više od toga niti to smatrao novotarijom. Nego baš obrnuto, klanjali su više od 11 rekata i smatali da je to sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Zar nismo mi oni koji slijede Kur'an i Sunnet onako kako ih je shvatio selef ovog Ummeta, pa ako je tako zašto se suprostavljamo selefu u ovoj mes'eli?
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeMAHREM KO NE KLANJA
Odgovor na ovo pitanje se se vraća na to da li se on ubraja u muslimane ili ne. A onda se pitanje proširuje i na ženu (koja ima tu kćerku) da li je njoj bilo dozvoljeno da se uda za njega, jer je upitan njegov islam a muslimanki nije dozovljeno da se uda osim za muslimana po idžmau učenjaka ovog Ummviše
Odgovor na ovo pitanje se se vraća na to da li se on ubraja u muslimane ili ne. A onda se pitanje proširuje i na ženu (koja ima tu kćerku) da li je njoj bilo dozvoljeno da se uda za njega, jer je upitan njegov islam a muslimanki nije dozovljeno da se uda osim za muslimana po idžmau učenjaka ovog Ummeta. Ili sada kad se već udala, je li joj halal da živi sa njim?
Bilo kako bilo, odgovor i na jedno i na drugo je jasan. Muslimanki nije dozovljeno da se uda niti da živi u braku sa čovjekom koji nije musliman, takođe čovjek koji nije musliman ne može biti mahrem kćerki žene sa kojom živi u braku, oko ovog dvoga nema razilaženja među učenjacima.
Na toj ženi je da uradi sljedeće:
Prvo: da ispita imansko stanje tog čovjeka, tj. da utvrdi da li on uopće vjeruje u Allaha i ono sa čime je došao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.
Drugo: ako ne vjeruje u Allaha, treba ga pozivati u islam (tj. da povjeruje i počne da praktikuje vjeru) i to u preiodu od tri mjesečna pranja a u međuvremenu ne smije imati odnos sa njim. Nakon isteka tri mjesečana pranja ako primi islam i počne praktikovati vjeru, dozvoljeno joj je da sa njim živi dalje normalnim bračnim životom. A ako odbije i ne prihvati se vjere, haram joj je da i dalje živi sa njim. Njoj je vadžib da ode od njega i nema potrebe da se šerijatski razvjenčava jer im je brak posto ništavan sa njegovim nevjerstvom ako uzmemo da je u početku bio zasnovan na tome da računalo je on musliman.
Treće: ako vjeruje u Allaha i ono sa čime je došao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ali ne praktikuje islam iz raznoraznih razloga, šubhi i nejasnoća, onda joj je obaveza da ga prije svega pozove na obavljanje namaza. Pa ako se nakon dovoljnog vremena (mjesec, dva, tri ili više shodno slučaju) uloženog u davetskom pridobijanju i nagovaranju da počne klanjati njen muž odazove onda nema sumnje da je on mahrem njenoj kćerci i da joj je brak sa šerijatske strane krenuo normalnim tokom. A ako se ne odazove bojati je se da je sam njegov islam upitan, a to znači da je i brak sporan kao i pitanje uloge mahrema. U tom slučaju savjetujem toj ženi da se razvede od tog čovjeka.
Muslimanu je u osnovi dozvoljeno da ženi muslimanku uopćeno i kitabijku, tj. jevrejku i kršćanku pod određenim uslovima. Sve ostale žene mimo ove dvije vrste muslimanu je zabranjeno da ih ženi po idžmau učenjaka. A ženi muslimanki nije dozvoljeno da se uda osim za muslimana po idžmau učenjaka. Dokazi iz Kur'ana za gore spomenuto su sljedeći ajeti: riječi Uzvišenog: “Ne ženite se mnogoboškinjama dok ne postanu vjernice; uistinu je robinja-vjernica bolja od mnogoboškinje, makar vam se i sviđala. Ne udavajte vjernice za mnogobošce dok ne postanu vjernici; uistinu je rob-vjernik bolji od mnogobošca, makar vam se i dopadao. Oni zovu u Džehennem, a Allah, voljom Svojom, nudi Džennet i oprost, i objašnjava ljudima dokaze Svoje, da bi razmislili”. (El-Bekara, 221) Ovim ajetom zabranjuje se muslimanu da ženi sve kjafirkinje a muslimanki da se uda za bilo kojeg kjafira. Kaže Uzvišeni: “I čestite vjernice su vam dozvoljene, i čedne kćeri onih kojima je data Knjiga prije vas, kad im vjenčane darove njihove dadete s namjerom da se njima oženite, a ne da s njima blud činite i da ih za ljubavnice uzimate”. (El-Maide, 5) Ovim ajetom Uzvišeni je izuzeo iz opće zabrane ženidbe muslimana sa bilo kojom vrste nemuslimanke ženidbu sa kitabijkom, odnosno kršankom ili jevrejkom po ispravnom mišljenju učenjaka, iako su se učenajci razišli oko tumačenja na koga se misli pod riječima “onih kojima je data Knjiga prije vas”. A ono na čemu je većina učenjaka ovog Ummeta je dozvola ženidbe kitabijke, tj. kršćanke i jevrejke uopćeno pod šartovima spomenutim u ajetu, tj. da ta kitabijka bude čedna, da joj se da mehr, da ženidba ne bude vid prostitucije ili bluda sa ljubavnicom, to jest da bude šerijatski brak koji ispunjava sve svoje ruknove i šartove.
Ako musliman i muslimanka prekrše ove zabrane pa musliman oženi kjafirkinju mimo kitabijke a muslimanka se uda za kjafira uopćeno tim djelom su učinili veliki grijeh i neposlušnost prema Allahu, njihov brak je sa strane Šerijata ništavan kao da ne postoji, smatra se zinalukom a djeca koja se rode u njemu su kopilad, i na njima je da se pokaju i da ostave to djelo, izuzev ako su im supružnici primili Islam. Sa ovim djelom, pa makar i ustrajavali u njemu oni ne izlaze iz Islama, naravno ako su prije toga potvrdili svoju pripadnost Islamu.
Prema tome, tvoji roditelji muslimani sa ovim djelom, koje je veliki grijeh, nisu izašli iz vjere niti im je zabranjen ulazak u Džennet osim ako čine neka druga djela koja ih izvode iz vjere. Ako bi ustrajali na tom grijehu i umrli na njemu oni su u Allahovoj volji, ako hoće oprostiće im a ako neće kazniće ih džehenemskom vatrom ali će kad-tad nakon ispaštanja zaslužene kazne biti vraćeni u Džennet jer su umrli kao muslimani na tevhidu. Ovo je stav učenjaka Ehlu Sunneta vel-džema'ata po pitanju velikih grešnika. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeKAKO JE KLANJAO POSLANIK, sallallahu alejhi ve sellem
U vjerodostojnim hadisima je prenešeno da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je klanjao namaz na sljedeći način: Prije namaza Nije potvrđeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je imao neki zikr ili dovu prije tekbiretul ihram (početnog tekbira), osim što treba voditi računaviše
U vjerodostojnim hadisima je prenešeno da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je klanjao namaz na sljedeći način:
Prije namaza
Nije potvrđeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je imao neki zikr ili dovu prije tekbiretul ihram (početnog tekbira), osim što treba voditi računa o poravnavanju saffova i upotrebi misvaka. Isto tako, blizina imamu ima vrijednost što je prenešeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i nema razlike između desne i lijeve strane saffa, a najbolje mjesto je odmah iza imama.
Nijet
Nijet za namaz se učini u srcu i njegovo izgovaranje je novotarija.
Okretanje Kibli
Okretanje prema Kibli je vadžib u farzovima i dobrovoljnom namazu, a iz toga se izuzima onaj koji nije u mogućnosti da se okrene prema Kibli, poput onoga ko klanja u avionu ili brodu koji imaju svoju putanju, pa se tako na početku namaza okrene prema Kibli a zatim ako se prevozno sredstvo okrene u drugom pravcu nema grijeha u tome.
Dozvoljeno je klanjati dobrovoljne namaze u prevoznom sredstvu (autu i slično) u pravcu kojem putuje pa išareti naginjanjem a nije mu obaveza da se okrene prema K'abi.
Sunnet je da imam a i onaj ko klanja sam stavi sutru (perdu) tako da između njega i nje budu tri lakta.
Početak namaza
Izgovara se početni tekbir riječima: ALAHU EKBER podignutih ruku, ispruženih prstiju u visini ramena ili do vrhova ušiju. A nije ništa vjerodostojno prenešeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da se uči kod početnog tekbira prilikom okretanja prema Kibli sa rukama.
Kijam (stajanje)
Kijam u namaza je rukn kod obaveznih namaza a kod doborvoljnih namaza je sunnet. Nema smetnje da se prilikom stajanja naslanja na štap i oslanja na zid ako mu je to potrebno zbog bolesti, starosti i slično. Nema nešto vjerodostojno da je prenešeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o tome gdje mu je bio usmjeren pogled u namazu.
Klanjač stoji uspravno, ne razdvajajući mnogo između stopala, a njihovo spajanje je suprotno sunnetu, a ako se oduži namaz odmara ih naizmjenično.
Kiraet (učenje)
Namaz se počinje učenjem dove (koja se naziva dova istiftah-dova) i njeno učenje je sunnet. Preporučeno je da se ova dova uči raznovrsno, tj. na više načina onako kako je prenešeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Zatim se uči Euza (isti'aza) a onda Bismilla ali ne naglas. Ruke se vežu tako da desna bude preko lijeve i može da ih stavi gdje hoće: na prsa, ili na pupak ili na stomak. Propisano je da se uči Fatiha, tako da je uči lijepo po tedžvidu, na sabahu i prva dva rekata jacije i akšama imam je uči naglas.
A na ostalim rekatima Fatihu uče i imam i muktedija. Muktedija ne uči Fatihu na rekatima u kojima imam uči naglas, uči je samo na rekatima na kojima imam uči u sebi, po ispravnom mišljenju.
Nakon Fatihe se uči nešto iz Kur'ana, na sabah namazu se uči nešto od dugih sura MUFESSAL (to su duge sure od sure Kaf do sure En-Nas). A na akšamu se uče kratke ili srednje sure. Na ostalim namazima se uče sure srednje dužine. Ako bi i na sabahu i na akšamu učio duge sure i to je sunnet.
Mekruh je da se oduži na jaciji namazu, a na putovanju je propisano da se olakša kiraet, tj da se uče kraće sure. Sunnet je da se jedna sura uči na jednom reka'atu i da se ne dijeli jedna sura na više reka'ata, a ako se to ponekad prekrši nema ništa u tome.
Skrušenost
Skrušenost je duša namaza i njegovo srce, pa ko je nema od klanjača njemu je namaz težak. Skrušenost u namazu je od osobina mu'mina koji će uspjeti.
Ruk'u
Nakon stajanja donosi tekbir za ruk'u rekavši ALAHU EKBER podiže ruke onako kako ih je podigao kod početnog tekbira (tekbiretul ihram).
Tekbiri koji se govore prelazeći sa jednog dijela namaza na drugi su sunnet po ispravnom mišljenju.
Podizanje ruku se radi na četiri mjesta u namazu: kod početnog tekbira, prilikom tekbira za ruk'u, vraćanja sa ruku'a i prilikom ustajanja nakon sjedenja na treći reka'at.
Saginje se na ruku'u, sunnet je da se muktedija sagne nakon što se sageo imam, prilikom čega poravna leža i ne izbacuje ih, ne obara glavu niti je ispravlja. Ruke stavlja na koljena pri čemu prste raširi. Sunnet je da se oduži sa ruk'uom. Nije dozvoljeno da se uči Kur'an na ruku'u nego se veliča Allah onako kako je prenešeno govoreći: SUBHANE RABIJJEL AZIM tri puta, a ako to ponovi deset puta to je dobro. Zikrovi na ruku’ koji su prenešeni u vjerodostojnim predajama su:
– “SUBHANEKELLAHUMME RABBENA VE BIHAMDIKE, ALLAHUMMEGFIR LI”,
– “SUBBUHUN KUDDUSUN RABBULMELAIKETI VERRUHI”,
– “SUBHANE ZILDŽEBERUTI VEL MELEKUTI VEL KIBRIJA'I VEL AZAMETI”.
Klanjaču je dozvoljeno da dovi na ruk'u. Zatim se podiže sa ruk'a govoreći: SEMI'ALLAHU LIMEN HAMIDEH, svejedno bio klanjač imam ili klanjao sam, a što se tiče muktedije on kaže: RABBENA VE LEKEL HAMD.
Sedžda
Zatim odlazi na sedždu. Dozvoljeno je klanjaču da prvo susti ruke ili koljena shodno njegovom stanju. Vadžib je učini sedždu sa sedam dijelova tijela: čelom, nosem, dlanovima (dva dlana), koljenima (dva koljena) i unutrašnjim vrhovima stopala (nožnim prstima), razdvajajući svoja stegna prilikom sedžde i ne oslanjajući stomak na njih, opruženih prstiju na rukama okrenutih prema Kibli.
Na sedždi izgovara: SUBHANE RABBIJEL E'ALA tri puta, pa ako poveća na deset puta to je dobro. Sedžda je najuzvišenije mjesto za dovu.
Sjedenje između dvije sedžde
Vraća se sedžde i sjedi sjedenje između dvije sedžde, sunnet je da sjedne na noge, da desnu nogu ispravi i da savije nožne prste tako da budu okrenuti prema Kibli, i da savije lijevu nogu i sjedi na njoj, ili da sjedi na krajevima ispravljenih stopala a to je takozvani IK'AU i kaže: RABBIGFIR LI.
Druga sedžda je poput prve, i drugi reka'at je poput prvog osim što na njemu ne uči dova istiftaha i na njemu uči (nakon Fatihe) pola od onoliko koliko je učio na prvom reka'atu.
Tešehud (sjedenje)
Nakon što ustane sa sedžde i klanja drugi rekat sjeda na prvo sjedenje (tešehudul evel), osim na sabah namazu (jer on ima samo dva reka'ata), i sjeda na noge.
Tešehud (prvo sjedenje) je od vadžiba namaza, ko ga namjerno ostavi pokvario je namaz, a ko ga izostavi iz zaborava treba da učini sehvi sedždu. Ko ustane na treći reka'at a nije sjedio na tešehudu iz zaborava, pa ako je ustao ne treba da se vraća na sjedenje.
Propisano je da se išareti kažiprstom dok se sjedi na tešehudu, i na prvom i na drugom, i nije potvrđeno da ga treba pomjerati. Na prvom tešehudu se ne uči salavat na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Najispravnije što je preneseno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, od onoga što se uči na tešehudu je:
ETTEHIJATU LILLAHI VESSALEVATU VETTAJJIBATU, ESSELAMU ALEJKE EJJUHENNEBIJJU VE RAHMETULLAHI VE BEREKATUHU, ESSELAMU ALEJNA VE ALA IBADILLAHISSALIHIN. EŠHEDU ENN LA ILLAHE ILLELLAH VE EŠHEDU ENNE MUHAMMEDEN ABDUHU VE RESULUHU.
Salavat na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na zadnjem sjedenju je sunnet, a od njegovih oblika je:
ALLAHUME SALLI ALA MUHAMMEDIN VE ALA ALI MUHAMMEDIN KEMA SALEJTE ALA IBRAHIME VE ALA ALI IBRAHIME INNEKE HAMIDUN MEDŽID.
Kada završi sa drugim tešehudom (na kraju namaza) propisano je da se dovi, a od najvjerodostojnijih dova koje se tada uče je:
ALLAHUMME INNI E'UZU BIKE MIN AZABI DŽEHENNEME, VE MIN AZABIL KABRI, VE MIN FITNETIIL MAHJA VEL MEMAT, VE MIN ŠERRI FITNETIL MESIHIDDEDŽAL.
Zadnji tešehud (zadnje sjedenje) je rukn od ruknova namaza.
Selam (pedavanje selama)
Zatim predaje selam, prvo na desnu zatim na lijevu stranu, predavanje selama na desnu stranu je farz a na lijevu je sunnet, izgovarajući: ESSELAMU ALEJKUM VERRAHMETULLAHI.
Sunnet je da se okrene da desnu stranu tako da onaj ko je iza njega vidi njegov desni obraz i na lijevu stranu tako da mu onaj ko je iza njega vidi lijevi obraz.
Ovo je kratki pregled i rezime knjige Opisa Vjerovjesnikovog namaza, sallallahu alejhi ve sellem, od savremenog muhaddisa Abdulaziza ibn Merzuka et-Tarifija.
Ovaj opis namaz koji je šejh Et-Tarifi zasnovao na vjerodostojnim hadisima sa snažnim i pouzdanim fikhom mes'ela je po meni jedan od najpouzadnijih opisa namaza za onog ko hoće da klanja onako kako je klanjao naš voljeni Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Pouzdanost i snaga se vraćaju na znanje u hadisu i fikh samog šejha.
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeNAČIN KLANJANJA DŽENAZE NAMAZA
Alejkumusselam. Način klanjanja dženaze namaza je široko i kompleksno pitanje ali nastojaćemo da na ovom mjestu spomenemo osnovno što bi jedan musliman trebao da zna oko klanjanja dženaze. Prvo – Mejit koji je ogasuljen i obučen u ćefine se postavi između klanjača i pravca kible tako da mu glava budviše
Alejkumusselam.
Način klanjanja dženaze namaza je široko i kompleksno pitanje ali nastojaćemo da na ovom mjestu spomenemo osnovno što bi jedan musliman trebao da zna oko klanjanja dženaze.
Prvo – Mejit koji je ogasuljen i obučen u ćefine se postavi između klanjača i pravca kible tako da mu glava bude na desnoj strani a noge na lijevoj.
Drugo – Imam staje kod glave mejita ako je mejit muško, a kod pasa mejita ako je mejit žensko, a muktedije se safaju iza imama. Ovo se prenosi od Enesa, radijallahu anhu, da je on tako postupio, a zatim je rekao da je tako radio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Hadis bilježi Ebu Davud i Tirmizi i ocjenjuje ga dobrim, a Albani vjerodostojnim.
Treće – Dženaza se klanja tako što se u stojećem stavu donose četiri tekbira. Kod nekih učenjaka svi ovi tekbiri su ruknovi dženaze, dok kod drugih ušenjaka rukn je samo početni tekbir a ostala tri su sunnet. Propisanosttekbira je prenešena u mnogim hadisima s tim da nema smetnje da se ponekad donese pet, šest, pa sve do devet tekbira, jer se ovo prenosi u vjerodostojnim hadisima od Zejd ibn Erkama, Alije i drugih ashaba, radijallahu anhum.
Četvrto – Nakon početnog tekbira uči se Fatiha čije učenje je po nekima rukn, po drugima vadžib a po trećima samo sunnet. Dokaz da se ona uči je hadis kojeg bilježi Buharija od Talhe ibn Abdullaha, radijallahu anhu, da je klanjao iza Abdullaha ibn Abbasa, radijallahu anhuma, dženazu pa je proučio Fatihu, a zatim rekao: “Da znate da je to od sunneta”.
Po nekim učenjacima sunnet je proučiti i suru jer je to prenešeno u dodatku istog hadisa kod Nesaija. Sunnet je da sve što se uči u dženazi namazu da se uči u sebi osim tekbira od strane imama.
Peto – Izgovori se drugi tekbir i nakon njega se donosi salavat na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kao što se prenosi u hadisu od Ebu Umame a on nekog od ashaba da je rekao: “Sunnet je prilikom klanjanja dženaze da imam donese tekbir a zatim da se uči Fatiha u sebi nakon početnog tekbira. Zatim se donosi salavat na Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i upućuje se iskrena dova mejitu u ostala tri tekbira nakon koje se ništa ne uči a zatim se preda selam u sebi. Hadis bilježi Bejheki a Ibn Hadžer ga ocjenjuje vjerodostojnim.
Džumhur učenjaka je na tome da se salavat uči poslije drugog tekbira što je podržao i šejh Albani.
Dok Ibn Hazm i Ševkani, oslanjajući se na ovaj hadis, smatraju da se i Fatiha i salavat uče nakon prvog tekbira. Način donošenja salavata u dženazi namazu nije preciziran ni u jednom vjerodostojnom hadisu tako nema smetnje da se uči isti salavat kao na Ettehijatu ili bilo koji drugi oblik.
Šesto – zatim se izgovore ostali tekbiri i poslije svakog se uputi dova umrlom kao što je došlo u hadisu Ebu Umame. Prenosi se od nekih učenjaka da se poslije trećeg tekbira dova upućuje umrlom a poslije četvrtom uopćeno svim muslimanima, međutim za ovako nešto nema dokaza.
U vjerodostojnim hadisima se prenosi nekoliko dova koje je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učio na ovom mjestu na dženazi namazu. Najpoznatija od njih je ono što se prenosi od Avf ibn Malika, radijallahu anhu, a bilježi Muslim: “ALLAHUMMEGFIR LEHU VERHAMHU VE AFIHI V'AFU ANHU, VE EKRIM NUZULEHU, VESSI'A MUDHALEHU, VAGSILHU BILMAI’ VES-SELDŽI, VE NEKKIHI MINEL-HATAJA KEMA JUNEKKA ES-SEVBU EL-EBJEDU MINED-DENESI, VE EBDILHU DAREN HAJREN MIN DARIHI, VE EHLEN HAJREN MIN EHLIHI, VE ZEVDŽEN HAJREN MIN ZEVDŽIHI VE EDHILHU EL-DŽENNETE, VE EIZHU MIN AZABIL-KABRI, VE MIN AZABIN-NARI”.
Takođe, od poznatijih dova je i ono što se prenosi od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, a bilježi ga Ebu Davud, Tirmizi, Nesai i Ibn Madže:
“ALLAHUMMEGFIR LIHAJJINA VE MEJJITINA, VE ŠAHIDINA VE GAIBINA, VE SAGIRINA VE KEBIRINA, VE ZEKERINA VE UNSANA, ALLAHUMME MEN AHJEJTEHU MINNA FEAHJIHI ALEL-ISLAM, VE MEN TEVEFFEJTEHU MINNA FETEVEFFEHI ALEL-IMANI, ALLAHUMME LA TAHRIMNA EDŽREHU VE LA TUDILLENA BADEHU”.
Sedmo – Zatim predaje selam pri čemu je ispravno da se preda selam na jednu stranu, kao i da se preda selam na obje strane, jer je oboje prenešeno u prihvatljivim i validnim hadisima, prvo od Ebu Hurejre a drugo od Abdullaha ibn Mes'uda, radijallahu anhuma.
Na ovom mjestu je lijepo spomenuti nekoliko napomena a koje su zasnovane na ajetima i vjerodostojnim hadisima, a koje su vezane za dženazu namaz:
– Nije dozvoljeno klanjati dženazu kjafiru, niti doviti da mu se Allah smiluje i oprosti.
– Mustehab je da se pravi što više safova iza imama, tj. da bude tri ili više.
– Ako bi dženazu klanjali samo imam i jedan muktedija, safaju se tako što muktedija stane iza imama.
– Dozvoljeno je da i žene klanjaju dženazu.
– Najpreči je da predvodi dženazu onaj koga je ovesijetio mejit, a zatim namjesnik tog mjesta ili njegov zamjenik u što ulazi i imam mesdžida u tom mjestu.
– Ako se desi da na jednom mjestu ima više umrlih dozvoljeno je svakom pojedinačno klanjati dženazu a ispravno je klanjati jedan dženaze namaz za sve njih.
– Dozvoljeno je klanjati dženazu i u mesdžidu ali je bolje da se klanja van mesdžida na mjestu određenom za to.
– Propisano je dizanje ruku prilikom izgovaranja početnog tekbira na dženazi namazu, a nije prenešeno da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kod svakog tekbira dizao ruke, nego se to prenosi od Abdullaha ibn Omera.
– Nije prenešeno u hadisima kako da upotpuni dženazu namaz onaj koji zakasni na nju te je najbliže da to potpada pod način doklanjavanja namaza mimo dženaze, tj. da upotpuni ono što ga je prošlo a da ono na što je stigao da mu to bude početak namaza.
Ovo je rezime onoga kkao se prenosi od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je klanjao dženazu namaz. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeDŽUNUB KOJEM ISTIČE NAMASKO VRIJEME
Po ovom pitanju učenjaci imaju dva stava. Prvi stav: da je džunub obavezan uzeti gusul pa makar to odvelo do toga da izađe namasko . Ovo je stav hanefija, šafija i hanabila. Svoj stav dokazuju time što se u ovom slučaju daje prednost vadžibu kupanja, tj. gusula, nad vadžibom klanjanja u namaskom vreviše
Po ovom pitanju učenjaci imaju dva stava.
Prvi stav: da je džunub obavezan uzeti gusul pa makar to odvelo do toga da izađe namasko . Ovo je stav hanefija, šafija i hanabila. Svoj stav dokazuju time što se u ovom slučaju daje prednost vadžibu kupanja, tj. gusula, nad vadžibom klanjanja u namaskom vremenu.
Drugi stav: da je džunub u tom slučaju obavezan uzeti tejemum i klanjati kako mu ne bi isteklo namasko vrijeme. Ovo je stav malikija. Oni daju prednost obavezi ispunjavanja šarta klanjanja u namaskom vremenu nad ostalim šartovima i vadžibima. Ovo dokazuju time što ako bi džunub znao na početku namaskog vremena da neće naći vodu za gusul tek nakon što istekne namasko vrijeme on je obavezan da uzme tejemum i klanja u namaskom vremenu po idžamu učenjaka, a ne da nakon isteka namaskog vremena klanja sa gusulom.
Iako i jedno i drugo mišljenje imaju osnovu stav a malikija ima jače uporište, a Allah zna najbolje.
Prema tome, ako je musliman džunub a ističe namasko vrijeme obavezan je uzeti tejemum i klanjati kako mu ne bi prošlo namasko vrijeme. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeDA LI JE PUŠTANJE SNIMLJENOG EZANA SA KASETE ILI CD-a NOVOTARIJA
Alejkumusselam. Nije dozvoljeno zamijeniti muezina sa puštanjem snimnjenog ezana sa kasete ili CD-a. Ezan je jedan od najboljih ibadeta koji se obavlja riječima i tijelom, on je farz kifaje po većini učenjaka, predstavlja jedan od glavnih vanjskih obilježja Islama, muslimansko mjesto koje ostavi učeviše
Alejkumusselam.
Nije dozvoljeno zamijeniti muezina sa puštanjem snimnjenog ezana sa kasete ili CD-a. Ezan je jedan od najboljih ibadeta koji se obavlja riječima i tijelom, on je farz kifaje po većini učenjaka, predstavlja jedan od glavnih vanjskih obilježja Islama, muslimansko mjesto koje ostavi učenje ezana, kažu učenjaci da je vadžib povesti borbu protiv tog mjesta ako odbiju učenje ezana, učenje ezana je vadžib za obavljanje pet vakata namaza. Učenje ezana jeznak koji razdvaja muslimansko mjesto od kjafirskog, jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi htio napasti neko mjesto sačekao bi da nastupi vrijeme namaza pa ako bi čuo ezan ne bi napao a u protivnom bi. Takođe, ezan ima svoje šartove od kojih je najbitniji nijet pa tako ezan nije ispravan od strane pijane, lude i osobe koja nije pri svijesti jer one nisu u stanju zanijetiti. A pod nijetom se misli da muezin prije učenja ezana zanijeti učenje ezana za taj namaz koji je nastupio. Sva ova gore spomenuta značenja učenjem ezana sa kasete ili CD-a se ne mogu ostvariti te zbog toga ovakvo učenje ezana i nije ispravno. Kada je upitan šejh Usejmin da li je učenje ezana sa kasete ispravno odgovorio je da nije ispravno jer je ezan ibadet a ibadete mora da predhodi nijet. Takođe, kada je upitan da li musliman treba ponavljati učenje ezana i učiti dovu koja se uči nakon ezana, odgovorio je da se ezan može učiti u dvije situacije: prva je ezan koji se uči kada nastupi namasko vrijeme od strane muškarca, na ovakav ezan se odgovara ponavljanjem i učenjem dove, a druga situacija je da se pusti snimljen ezan koji je od prije snimljen, takav ezan se ne prati ponavljanjem i učenjem dove jer to u suštini i nije stvarni ezan, odnosno ne uči ga muškarac u vrijeme kada mu je naređeno da ga uči nego je to samo slušanje onoga što je od prije snimljeno.
Upitana je Stalna komisija za fetve u Saudiji (broj fetve 10189) o onome što se dešava u nekim muslimanskim zemljama da se umjesto stvarnog učenja ezana od strane čovjeka kada nastupi namasko vrijeme puštaju snimljeni ezani preko kaseta i CD-ova, pa je odgovorila da to nije dovoljno za propisani ezan, nego da je vadžib da muezin lično prouči ezan jer je u vjerodostojnom hadisu tako naredio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.
Poznati šejh Mešhur Hasan je u svojoj knjizi “El-Kavlu el-mubin fi ahtail-musalin” naveo sve sporne stvari koje u sebi sadrži puštanje ezana preko kaseta i CD-ova umjesto stvarnog učenja. Od tih stvari naveo je sljedeće:
1 – Gubljenje nagrade učenja ezana muezinima i skraćivanje toga samo na onoga čiji je glas snimljen.
2 – Oprečnost ovakvog načina učenja ezana riječima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Kada nastupi namaz neka vam neko od vas prouči ezan i neka vas predvodi najstariji od vas” (mutefekun alejhi).
3 – Oprečnost ovakvog načina učenja ezana onome što su muslimani stoljećima radili od početka Islama pa sve do današnjeg doba u svim mjestima i u svim mesdžidima gdje se ezan učio od strane muezina za svaki beš vakat.
4 – Donošenje nijeta je šart ispravnosti ezana, zbog toga je neispravan ezan ako ga prouči luda i pijana osoba, jer one nisu u stanju zanijetiti, a ovo isto se odnosi na puštanje snimljenog ezana.
5 – Ezan je tjelesni ibadet i zato kaže hanbelijski učenjak Ibn Kudame: “Ne može čovjek da se oslanja na ezan koji uči neko drugo jer je ezan tjelesni ibadet i nije ispravno da se izvodi za dvije osobe poput namaza”, tj. ne mogu se džematlije u jednom mesdžidu oslanjati na učenje ezana u drugom mesdžidu, kao što se ne može jedan musliman oslanjati u svom namazu na namaz koji je obavio neki drugi musliman.
6 – Za učenje ezana za svaki namaz i u svakom mesdžidu je vezano mnoštvo suneta i adaba, a učenjem ezana putem puštanja kasete se ti suneti zapostavljaju i ne izvršavaju, a da ne govorimo o nedostatku samog nijeta učenja ezana.
7 – Ovakvim izvođenjem ibadeta se otvaraju vrata poigravanja sa vjerom i unošenja novotarija u ibadete i obilježja Islama i što je najgore vodi u to da se potpuno ostavi prirodno učenje ezana zadovoljavanjem sa onim što je snimljeno.
Kolegij islamskog prava je 1406.po Hidžri na svom devetom skupu u Meki izašao sa stavom da učenje ezana u mesdžidima nakon što nastupi namasko vrijeme puštanjem već snimljenog ezana nije dozvoljeno niti je ispravno u obavljanju ovog ibadeta, niti se time postiže i izvršava propisani ezan, te da je obaveza muslimanima da lično uče ezan za svaki namaz u svakom mesdžidu kao što je bila praksa muslimana od vremena njihovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, sve do današnjeg dana.
Ovakav stav oko puštanja snimljenog ezana su zauzeli bivši saudijski muftija Muhamed ibn Ibrahim, Bin Baz, Usejmin, Vijeće visokorangiranih učenjaka i Stalna komisija za fetve iz Saudije, Kolegij islamskog prava pri Rabiti, kao i mnogi drugi učenjaci širom islamskog svijeta.
Prema tome, puštanje snimljenog ezana umjesto muezina kada nastupi namasko vrijeme nije dozvoljeno niti ispravno, tj. smatra se kao da i nije proučen i nema sumnje da je to novotarija u načinu izvođenja ovog ibadeta.
Zato je na onome ko god je u mogućnosti i stanju da promijeni ovu pogrešnu praksu u mnogim džamijama da uloži truda na lijep način da se taj ibadet izvodi onako kako su to muslimani radili četrnaest stoljeća.
A u onim džamijama gdje nije moguće promijeniti ovu pogrešnu praksu jer bi to odvelo u razdor, svađu i slično nije grijeh na džematlijama nego na onima koji su odgovorni. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeŠTA NE VALJA RADITI ONOME KO SE VRAĆA SA DŽENAZE
Alejkumusselam. Ako osoba koja se vraća sa dženaze (ili hatara) ode kod nekoga, a prije toga nije otišla prvo svojoj kući, u toj porodici će umreti neko, ovo uvjerenje apsolutno nije istina i nema nikakvog uporišta u šerijatskim tekstovima. Allah, subhanehu ve te'ala, to nije učinio razlogom, povodoviše
Alejkumusselam.
Ako osoba koja se vraća sa dženaze (ili hatara) ode kod nekoga, a prije toga nije otišla prvo svojoj kući, u toj porodici će umreti neko, ovo uvjerenje apsolutno nije istina i nema nikakvog uporišta u šerijatskim tekstovima. Allah, subhanehu ve te'ala, to nije učinio razlogom, povodom ili sebebom nečije smrti. Čas, vrijeme i mjesto nečije smrti je stvar gajba nepoznatog, to niko ne zna osim Uzvišenog Allaha.
A od dokaza da niko ne zna gajb, tj. šta će se dogoditi i ono što je nepoznato i nevidljivo poput Sudnjeg dana, čas smrti i slično, su mnogi ajeti i hadisi.
Kaže Uzvišeni: “Samo Allah zna kad će Smak svijeta nastupiti, samo On spušta kišu i samo On zna šta je u matericama, a čovjek ne zna šta će sutra zaraditi i ne zna čovjek u kojoj će zemlji umrijeti. Allah, uistinu, sve zna i osvemu je obaviješten” (Lukman, 34).
Takođe, u drugom ajetu kaže: “Reci: niko, osim Allaha, ni nebesima ni na zemlji ne zna gajb” (En-Neml, 65).
A kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg bilježi Bilježi Buharija u svom Sahihu: “Pet su ključeva gajba ne poznaje ih niko osim Allaha, niko ne zna šta će sutra biti osim Allaha, niko ne zna šta je u matericama osim Allaha, niko ne zna kada će pasti kiša osim Allaha, ne zna čovjek u kojoj će zemlji umrijeti i niko ne zna kada će Smak svijeta nastupiti”.
Prema tome, ovaj običaj, tj. uvjerenje i shvatanje da ne valja kad se vraćamo sa dženaze ili sa hatara da se obilazi rodbina i slično što si naveo, nema uporišta u Islamu niti u zdravoj pameti. Nije dozvoljeno oslanjati se na ovo uvjerenje niti mu pridavati ikakav značaj, to je obično praznovjerje i gatka na koje musliman muvehhid ne smije obraćati pažnju. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeUDALJENOST (PUTOVANJE) NA KOJOJ OSOBA POSTAJE MUSAFIR
Alejkumusselam. Osoba koja napusti svoje mjesto stalno stanovanja i ode na putovanje sa ciljem posjete roditelja, djece, rodbine, ili radi posla i slično, ona ima status musafira putnika, tj. dozvoljeno joj je da koristi olakšice musafira, poput kraćenja i spajanja namaz, mršenja dana Ramazana i sliviše
Alejkumusselam.
Osoba koja napusti svoje mjesto stalno stanovanja i ode na putovanje sa ciljem posjete roditelja, djece, rodbine, ili radi posla i slično, ona ima status musafira putnika, tj. dozvoljeno joj je da koristi olakšice musafira, poput kraćenja i spajanja namaz, mršenja dana Ramazana i slično.
Međutim, pitanje kada neka osoba ima status musafira, to se vraća na poznatu mes'elu: Koja je udaljenost prilikom putovanja na kojoj musliman postaje musafir, tj. osoba kojoj je dozvoljeno koristiti olakšice musafira poput kraćenja i spajanja namaza, mršenja posta u Ramazanu i slično?
Po ovom pitanju učenjaci imaju tri općepoznata mišljenja.
Prvo mišljenje: da je udaljenost na kojoj se krati namaz (i koriste druge olakšice musafirluka) 48 milja (jedan milj je oko 1,8 kilometara) što je jednako 85 kilometara.
Što znači, da je neka osoba musafir kojoj je dozovljeno koristiti olakšice putovanja onda kada putuje na udaljenost od 85 kilometara i više, a na putovanju čija je udaljenost manja od 85 km po ovom stavu učenjaka nije dozvoljeno koristi olakšice musafira.
Ovo je stav Ibn Omera i Ibn Abbasa, radijallahu anhum, od ashaba, Hasana El-Basrija, Zuhrija, Lejsa, Ishaka, Ebu Sevra i ovo je zvanični mezheb malikija, šafija i hanbelija.
Dokazi ovog mišljenja su sljedeći:
– Hadis koji se prenosi od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, rekao: “O stanovnici Mekke, ne kratite namaz na udaljenosti manjoj od četiri buruda (tj. 48 milja a što je jednako 85 km), od Mekke do ‘Usfana”. Bilježe ga Darekutni i Bejheki, a hadis je munker, tj. veoma slab, oko čega nema razilaženja.
Prema tome, ovaj hadis ne može biti dokaz po ovom pitanju zbog njegove slabosti.
– Predaja od Ibn Omera i Ibn Abbasa, radijallahu anhum, da su kratili namaz i mrsili post na udaljenosti od četiri buruda. Ove predaje bilježi Buharija u svom Sahihu u obliku m'allek hadisa, tj. bez potpunog seneda a što ne ulazi u vjerodostojne hadise Buharijinog Sahiha. S tim da je Bejheki naveo potpun sened hadisa u svom Sunenu a mnogi učenjaci hadisa su ih ocijenili vjerodostojnim.
Međutim, ove predaje bi bile jak dokaz da od istih ashaba u vjerodostojnim predajama nisu prenešene udaljenosti na kojima se kratili namaz a koje su oprečne ovoj od 85 km. Takođe, na ovom stavu nisu bili mnogi drugi ashabi, poput Ibn Mes'uda, radijallahu anhu.
Drugo mišljenje: da je udaljenost na kojoj se krati namaz (i koriste druge olakšice musafirluka) tri dana i noći devinog hoda, što otprilike predstavlja nekih 150 kilometara.
Ovo je stav Ibn Mes'uda, radijallahu anhu, Š'abija, Neha'ija, Sevrija i mezheb hanefija.
Dokazuju ga sa dva hadisa:
– Hadis mutefekun alejhi (Buharija i Muslim) od Ibn Omera, radijalalhu anhuma, da je Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, rekao: “Žena ne putuju tri dana osim sa mahremom”.
– Hadis o meshu po mestvama kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Alije, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, odredio tri dana i tri noći za musafira a dan i noć za mukima (nemusafira)”.
Kažu da je u oba hadisa propis musafira vezan za tri dana i noći te je, prema tome, kraćenje namaza ograničeno sa putovanjem na ovoj razdaljini.
Komentar argumenata:
Što se tiče hadisa “Žena ne putuju tri dana osim sa mahremom” u njemu nije rečeno da se putovanje koje manje od tri dana i noći ne smatra putovanjem na kojem krati namaz jer hadis govori o putovanju bez mahrema. Sa druge strane, bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nije dozovljeno ženi koja vjeruje u Allaha i Sudnji dan da putuje na udaljenost dana i noći a da nije sa njom mahrem”, tako da je u ovom hadisu udaljenost određena sa jednim danom i noći, što znači da ovo nema direktne veze sa određivanjem udaljenosti putovanja na kojem se krati namaz.
Takođe, hadis o meshu po mestvama ne govori o putovanju musafira i udaljenosti na kojoj mu je dozvoljeno kratiti namaz nego o vremenskom periodu od tri dana i noći u kojem je musafiru data olakšica da potire po mestvama.
Prema tome, sa ovim argumentima je veoma teško i daleko dokazivati ovo mišljenje.
Treće mišljenje: da udaljenost na kojoj se krati namaz (i koriste druge olakšice musafirluka) nije određena u šerijatskim tekstovima, nego svako putovanje koje se može nazvati i smatrati putovanjem dozvoljeno je da se u toku tog putovanja namaz krati (kao i da se koriste druge olakšice musafirluka).
Ovo je stav zahirijskog mezheba, takođe odabrali su ga Ibn Tejmije, Ibnul-Kajjim i mnogi savremeni učenjaci.
Oni svoj stav argumentiraju riječima Uzvišenog: “A kad budete putovali po Zemlji, tad vam nije grijeh da skratite salat (namaz) …” (En-Nisa, 101). Ovaj ajet ukazuje na dozvolu kraćenja namaza na bilo kojem putovanju po
Zemlji bez ograničenja na neku udaljenost. Sa druge strane, Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, nije odredio dozvolu kraćenja namaza određenom udaljenošću niti vremenskim periodom, pa tako nije dozvoljeno da se ograničava (poput udaljenosti za kraćenje) ono što nisu ni Allah niti Njegov Vjerovjesnik ograničili, pogotovo ako je to ograničenje zasnovano na čistom mišljenju. Jezičko značenje putovanja takođe nije određeno nekom striktnom udaljenošću.
Takođe, potvrđeno je od Poslanika, sallahu alejhi ve sellem, da je kratio namaz na udaljenostima koje su kraće od prethodno spomenutih mišljenja. Naime, bilježi Muslim u svom Sahihu od Enesa, radijallahu anhu, da bi Allahov
Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, klanjao dva rekata (tj. kratio namaz) kada bi izašao na udaljenost od tri milje (tj. oko 5,4 km) ili (ravija je bio nesiguran) tri ferseha (tj. oko 16,2 km).
Kaže Ibn Hadžer da je ovaj hadis nešto najvjerodostojnije po ovom pitanju.
Zatim je Ibn Hadžer dao odgovor na komentar zagovornika prvih mišljenja: da se ovaj hadis odnosi na to da bi tada Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, započinjao kraćenje namaza na putovanjima a ne da se na toj udaljenosti krati namaz, rekavši da je to daleko da se tako tumači hadis pogotovo što je došlo u drugom rivajetu istog hadisa da je Enes, radijallahu anhu, bio upitan o kraćenju namaza onog ko putuje iz Basre u Kufu.
Zaista ovaj hadis presijeca raspravu po ovom pitanju.
Nakon kratke analize ovog pitanja može se konstatovati da je treće mišljenje, tj. da udaljenost na kojoj se krati namaz (i koriste druge olakšice musafirluka) nije određena u šerijatskim tekstovima, nego svako putovanje koje se može nazvati i smatrati putovanjem dozvoljeno je da se u toku tog putovanja koriste olakšice musafirluka, najbliže ispravnom stavu zbog snage dokaza na kojima se zasniva, a Allah zna najbolje.
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manje