Jednom je čovjek zajedno sa svojim prijateljem i bratom krenuo da posjeti bolesnog druga koji je živio u selu daleko od grada.
Nakon nekoliko sati vožnje, stigli su do njegovog doma, a bolesni prijatelj ih je dočekao s osmijehom i srdačno ugostio.
Kad je pao mrak i sunce zašlo, trojica gostiju odlučiše da se vrate kući. Njihov domaćin ih je upozorio:
„Već je kasno, tama je gusta i lako biste se mogli izgubiti. Bolje prenoćite kod mene, pa ujutro idite.“
Ali oni su odbili i, nakon što su se pozdravili, ušli u auto i krenuli natrag.
Nakon sat vremena vožnje, nisu primijetili da su pogriješili put. Kad su shvatili da su zalutali, zaustavili su automobil i pokušali pozvati prijatelja – ali signala nije bilo.
Nastavili su vožnju sve dok nisu ugledali malu kuću pored puta. Jedan od njih reče:
„Gladan sam, hajde da pokucamo i zamolimo ih za malo hrane i da nam pokažu put.“
Pokucaše, a vrata im otvori čovjek koji ih srdačno pozdravi. Kada su mu objasnili da su zalutali i gladni, odmah ih pozva unutra. Pripremio im je večeru, nahranio ih, a zatim im spremio sobu za spavanje.
Dok su ležali, čuli su tihi plač djeteta iz susjedne prostorije — ali nisu znali zašto plače. Ubrzo su zaspali.
Ujutro, kad je sunce već obasjalo selo, u sobu im uđe mala djevojčica, kći domaćina. Pogledala ih i rekla iskreno, dječijim glasom:
„Vi ste sinoć pojeli našu večeru. Zbog vas smo mi legli gladni. Tata vam je dao našu hranu i naše krevete, a mi smo spavali na zemlji. Hoćete li sada pojesti i naš doručak?“
Njene riječi su pogodile njihove duše kao nož. Oči su im se napunile suzama, a srca stegla od tuge i stida.
U tom trenutku ušao je domaćin. Pitali su ga:
„Je li istina da si sinoć pustio svoju porodicu da legne gladna zbog nas?“
Pokušao je da izbjegne odgovor, ali je znao da ga je kći već odala. Tiho je rekao:
„Da, istina je. Nismo imali ništa osim te jedne večere. Ali kad sam vidio glad u vašim očima, nisam mogao da vas odbijem. Mi smo navikli na oskudicu.“
Jedan od njih je tada rekao:
„Sada znam zašto je ona mala plakala… od gladi.“
Domaćin je s blagim osmijehom rekao:
„Da, malo je plakala, popila čašu vode i zaspala.“
Njihove duše su se slomile od bola. Srce im se steglo pri pomisli da je dijete leglo gladno dok su oni jeli njen obrok.
Rekli su domaćinu:
„Ne možemo ovo ostaviti ovako. Dođi s nama u grad.“
Povezli su ga, a on im je pokazao pravi put. Kad su stigli u grad, otišli su u trgovinu i kupili duplo od svega: hranu, poklone, potrepštine. Napunili su automobil i kupili veliku igračku za njegovu kćerku.
Doveli su ga kući, iskrcali sve vreće i dali mu i novčani iznos. Potom su se zahvalili i vratili u grad — a on je stajao pred vratima, s rukama podignutim prema nebu, moleći Allaha da ih nagradi.
Pouka:
Prava velikodušnost nije u riječima, već u djelima.
Dobrota nije samo govoriti „bujrum“, nego podijeliti ono malo što imaš.
Bogati daruje od suviška, ali velikodušan čovjek daje i kad nema dovoljno — i to je ono što Allah najviše voli.
Šejh Imad Elmisri