Može li se zapisom, hamajlijom liječiti sihr?

Rukja (ono što se uči bolesniku) iz Kur’ana, kao i propisane dove su dozvoljeni. Prenosi se od Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, da je ashabima učio rukju. Učio je sljedeću dovu:
“Rabunallahullezi fis – semavati tekadese ismuke, emruke fis – semavati vel – erdi, kema rahmetuke fis -semai fedž’al rahmeteke fil – erdi. Enzil rahmeten min rahmetike vešfi min šifaike ala hazel – vedž’a.” (Naš Gospodar je Allah Koji je na nebesima. Slavljeno neka je Tvoje ime, Ti upravljaš nebesima i Zemljom. Neka Tvoja milost bude ne Zemlji kao što je i na nebesima. Spusti svoju milost i izliječi ovaj bol.) I onda bi onaj kome je bilo učeno ozdravio.

Od šerijatski utemeljenih dova je i naredna:
“Bismillahi erkike min kulli dain juzike min šerri kulli nefsin ev ajnin hasidin Allahu ješfike bismillahi erkike.” (U ime Allaha, učim ti rukju od svake bolesti koja te pati od zla svake zavidne duše i oka. Allah te izliječio! U ime Allaha, učim ti rukju.)
Od šerijatski opravdanih i poznatih načina liječenja je da čovjek stavi ruku na mjesto gdje osjeća bol i kaže: “Euzubillahi ve ‘izetihi min šerri ma edžid ve uhaziru.” (Utječem se Allahu Njegovom veličinom od zla koje osjećam i kojeg se plašim.)

Islamska ulema se razišla o pitanju pisanja ajeta, zikrova i njihovog vješanja; neki su to dozvolili, dok su drugi zabranili. Ispravnije je mišljenje onih koji to smatraju zabranjenim, zato što se tako nešto ne prenosi od Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Ono što se od njega, sallallahu ‘alejhi ve sellem, prenosi, jeste učenje nad bolesnikom. Ispisivanje ajeta i njihovo stavljanje bolesniku oko vrata ili u njegov jastuk je, prema ispravnijem od dva mišljenja, zabranjeno, zato što se ne prenosi u validnoj islamskoj tradiciji. Svaki čovjek koji neku stvar učini sebebom (uzrokom) za nešto drugo – bez dozvole Šerijata – počinio je jednu vrstu širka. Ovo kažemo ne gledajući stanje ljudi koji to čine (šejhovi, hodže). Uvijek postoji mogućnost da je neko od njih vračar, koji piše loše i zabranjene stvari. Ako je to zaista tako, onda nema sumnje u zabranu. Zato su učenjaci rekli: “Rukja je dozvoljena, ukoliko je njen sadržaj poznat i ukoliko ne sadrži širk.”

Šejh Ibn Usejmin
Fetve učenjaka dvaju harema – 80. str.